I krenulo je. Advent je počeo, odbrojava se sitno do božićnih i novogodišnjih blagdana. Gradovi su ukrašeni, a ulicama se širi miris kuhanog vina i fritula. Police trgovačkih centara su već odavno popunjene blagdanskim asortimanima, radio stanice vrte prigodne evergreene, Coca Cola vlak je ponovno zatulio na malim ekranima, a vječno ”gdjećemozanovu” pitanje već neko vrijeme unosi nemire unutar ekipa diljem kugle zemaljske i samo što nije došlo do točke usijanja. Da vam budem iskrena, meni ništa od toga nije jasno. Zbunjeno se okrećem oko svoje osi u potrazi za nekakvim logičnim odgovorom. Gledam kalendar u nevjerici. Pa kad prije? Kako? Gdje je proletjelo vrijeme? Čekaj, još sam jučer bila na Susku, izležavala se na plaži, brčkala u plićaku i općenito proklinjala nesnosnu ljetnu vrućinu. Ok, proklinjala sam i pijesak koji se zavlačio u sve moguće i nemoguće rupe na tijelu, ali to je Susak. Prihvati pijesak ili umri u agoniji.
Eto, to je bilo jučer. A već danas moram okrenuti ploču. Kako? Kako da se omotam šalom i obučem kapu i rukavice kada mi se kupaći još uvijek suši na štriku? Kako da počnem pisati pismo Djedu Mrazu kada još uvijek pišem razglednice i šaljem sunčane pozdrave sa Suska? Kako da sudjelujem u novogodišnoj ”gdjećemozanovu” raspravi kada sam mislima još uvijek na pješćanom otoku i ne idem nigdje od tamo? Ne, odbijam. Odgađam zimske radosti još malo.
Jer ljeto još uvijek traje, a mi upravo izlazimo sa katamarana. Dok se pokušavamo probiti kroz gomilu ljudi koji čekaju svoje najmilije, teško je povjerovati da je 60-ih godina ovdje došlo do masovnog iseljavanja (većinom u smjeru Amerike) te da danas broji samo 150 stanovnika. Da, jako teško. No bez obzira na gužvu ispred katamarana, Susak te dočekuje nasmiješenog lica i široko raširenih ruku, a ti jednostavno ne možeš da mu ne uzvratiš osmijeh i potrčiš u zagrljaj. Ostavljamo gomilu iza sebe i hodamo prema kući. Duboko udahnem zrak. Miris mora trstike i pijeska mi takne nosne pupoljke. Koja sreća! Napokon smo tu. Susak. Raj na zemlji. Čak ti ni pijesak koji se brzinom munje uvukao u sve pore tijela ne smeta. Ne. Ne smeta. Uvjeravaš se da te ne grebe, žulja ili svrbi. Govoriš si da je pijesak super i da je sve ok. Jer što je malo pijeska u dupetu i ušima (da, prokletinja putuje po tijelu kao virus) naspram toga što si na Susku, malom raju na zemlji. Da. Što je to? Bezuspješno se uvjeravaš da nije ništa. I uvjeravat ćeš se to cijelo vrijeme svog boravka na Susku.
S obzirom da smo na otok došli u društvu noći, večeras će nam prva i jedina stanica biti Klub iseljenika. Smješten u Donjem selu na glavnom trgu (i jedinom trgu) te tik uz more, ovaj kafić je glavno okupljalište otočana i mjesto gdje vrijeme kao da je stalo. Vraćeni poneko desetljeće unatrag, stariji se ovdje uz briškulu i nezaobilaznu čašu vina / pive nostalgično i sa sjetom prisjećaju nekih davnih vremena, njima ljepša, a nama mlađima nepoznata. Razgovori i rasprave, slušanje priča starijih otočana i ubacivanje novijih anegdota onih mlađih, smijeh i veselje, iće i piće – sve to doprinosi divnom otočnom štihu, a ljetne večeri čini tako ugodnima i privlačnima. O da, ako vas put ikada odnese prema Susku, nikako nemojte zaobići Klub.
Kako večer odmiče, razgovori postaju intimniji i tiši, pa tu i tamo možete čuti susački dijalekt (ili barem dijelić istoga) koji je toliko poseban da je zaštićen kao pokretno kulturno dobro. Poseban. I nerazumljiv. Mi koji živimo na području čakavštine i koji smo odrasli slušajući i pričajući čakavski, umišljeno mislimo da nema tog ”ča / ca / co” (itd) koji ne možemo razumjeti. E pa, varamo se dragi moji. Jako se varamo. Kombinacija neobične i prilično nerazumljive čakavštine s ponekom ubačenom engleskom riječi – čini susački dijalekt meni najneobičnijim jezikom ikada. Ostati do kasno u noć, slušajući dijalekt i pokušavajući ga dešifrirati? Može. Polovica i ja smo ostali. Dešifrirali ga nismo. Samo smo naučili da je ”fifti plas fifti sto” i da kada dolazi ”Stiv”, svi se čudimo jer ”ou maj gad, evo ga Stiv – haj Stiv, ča si prišal ovako lejt? ”. Dolaskom Stiva shvaćamo da je stvarno malo lejt, pa se (pomalo pripiti) dižemo i odlazimo na spavanje. Gud najt.
Sljedeće jutro liječimo mamurluk ranojutarnjim odlaskom na more. Glavu zabijamo u pijesak kao nojevi i u tom položaju ostajemo sve do ručka, kada nas tetino dozivanje natjera da izvadimo glave iz pijeska.
”RUČAK JE GOTOV!”
Sad je vrijeme da se ja s nostalgijom prisjećam davnih dana. Opet sam dijete koje ljetne dane i večeri provodi van kuće u koju se vraćam samo na dozivanje u vrijeme jela. More, izležavanje na plaži, ručak, izležavanje na kauču i čekanje da ti se slegne ono što si upravo pojeo (jer nedajbože punog želuca otići na more), onda opet more i pogađate – opet izležavanje, a navečer Klub do kasno u noć. I tako iz dana u dan, iz dana u dan. Oh lijenosti, ti ljekovita biljko! Odmor za dušu i tijelo. Tko god kaže suprotno, nije upoznao prave čari lijenosti. Nije. I točka. Ok, budimo realni – tako lijen možeš biti samo kod nona / baka / teta / stričeva. Samo te oni mogu tako razmaziti i ne dozvoliti ti da prstom pomakneš. Ajde se usudi biti takav sa svojim roditeljima. Usudi se. I dare you.
Da, prvih nekoliko dana na Susku su nam bila upravo takva. Lijena. Sve dok nam se leđa nisu ukočila od tolikog ležanja. Ali to nikome ne kažeš jer je to informacija koju svatko može iskoristiti u bilo kojem trenutku protiv tebe. Pa jednostavno kažeš da imaš nemirne noge i mrave u guzici. Ne možeš biti toliko dugo na jednom mjestu. Jer si pravi Robinson Crusoe. Zov divljine, daljine te zovu i tako to. Da. Bilo kako bilo, taj dan smo ukočenih leđa počeli (ponovno) istraživati najdraži nam otok. I od tada stali nismo.
Inače, na Susku se od pamtivijeka vodi bitka između Gornjeg i Donjeg sela. Nama padobrancima je ona prilično zabavna i simpatična. Međutim, njima je to ozbiljna stvar, jako ozbiljna stvar. Ajde probaj reći ovima dolje da ti je u Gornjem selu ljepše. Samo probaj.
”Mi ovdje imamo more, otvorene veze s ostatkom svijeta! Vidi nam poštu, dućan! A vidi pekare! Što oni gore imaju? Sad ću ti ja reći što imaju. Imaju komarce i onu šikaru kroz koju ne možeš hodati. Dok se ujutro spuste do mora, taman im je vrijeme za krenuti natrag. A kada se iskrcaju s katamarana sa onim svojim silnim koferima moraju se tjedan dana oporavljati od upale mišića. Ne, ne, ovdje se događa život. Gore ga ni nemaju. Više ti se sviđa gore? Kažeš da ima neku posebnu čar? Aha, ima, ima. Jako je posebno gore. Odi gore, samo odi. U moju kuću više nećeš onda ući.”
A oni gore… Oni su u nekom svom svijetu, tihi, bez puno priče i galame. Na ove dolje gledaju s laganim podsmijehom. Jednom jedinom rečenicom su uspjeli uzburkati strasti i iznervirati do boli sve stanovnike Donjeg Suska: ”Gornji grad i Donje selo!”. Jesam li rekla da se vodi bitka? Ne. Vodi se rat. Iako ruku na srce, gore zaista vlada neka posebna vibra. Da, dolje se događa život. Ali gore se događa umjetnost. Divna i predivna. Čista i prirodna.
Međutim, ako se ikada nađete na Susku i oduševite se Gornjim selom, nemojte to reći onima dolje. Ne, ozbiljno. Nemojte. Ja jesam. I požalila sam. Posljedice su uslijedile tek nekoliko dana nakon. Potiho i mućki, mudro i lukavo osmišljeno. Jako lukavo.
”Pa odite se poslije ručka prošetati do kapelice na drugom kraju otoka! Nije stvar kapelice, nego krajolika na tom dijelu otoka!”, kaže teta s laganim podsmijehom, izbjegavajući moj panični pogled.
”Pa da, prošle smo godine išli do svjetionika, a ove godine ajmo do kapelice!”, kaže On uzbuđeno.
Znoj mi počne kapati s čela, disanje mi se ubrza. Mislim da imam napadaj panike. Drugi kraj otoka. Drugi. Kraj. Otoka. Znam što to znači. Trstika, šikara, prašuma. Penjanje po užarenom suncu do Gornjeg sela, pa onda još višekilometarsko hodanje kroz džunglu. Kroz jebenu džunglu. Oporavak nakon toga: nikada. Ni Robinson Crusoe nije tome dorastao. Ali eto, nisam za životnog suputnika izabrala Crusoa, već svoju Polovicu koji misli da su takve ideje uvijek najbolje ideje. I moja teta to zna. Zna mućko đubre, zna. Moje protivljenje i odbijanje ŠETANJA kroz prašumu i džunglu do drugog kraja otoka je završilo tetinim mahanjem našim ruksacima na leđima dok smo kretali u pustolovinu. Ja namrgođena i ljuta na cijeli svijet. On sretan kao malo dijete.
Nekoliko žuljeva na nogama i uboda od komaraca po cijelom tijelu nakon, stižemo do vinograda. Inače, vinogradarstvo je nekada bila glavna grana na Susku, a vinogradi su činili preko 90% ukupnog teritorija otoka. 1960-ih godina opada cjelokupno gospodarstvo otoka, pa je i postotak vinograda danas uvelike smanjen. Međutim, kao podsjetnik na zlatno doba Suska, danas je ovdje ostalo još nekoliko vinograda koji uspijevaju odolijeti vremenu. Ne možeš da ne zapjevaš ovdje dobro poznatu i voljenu Naftu. Sadili smo lozu svuda u dolcu tete Rože. Kupujem si vrijeme pjevanjem po vinogradima, samo kako bih odmorila noge pune žuljeva. Polovica u međuvremenu pronalazi štap koji će mu, kaže on, olakšati daljnje hodanje. Čekaj, kuda i kako on misli hodati da mu treba štap? Panika. Opet panika u glavi.
”Ej, vidi ovaj pogled!”, čujem ga kako viče sada već koji kilometar ispred mene. Dogegam se do mjesta na kojemu stoji. Vidim da se popeo na neku prokletu uzvisinu kako bi imao što bolji pogled. Super. Penjanje. Još i to. Da je riječ o bilo kome drugome, uzvisina na slici mu vjerojatno ne bi predstavljala nikakav problem. Ali eto, riječ je o meni. Pa sam se na tu gomilu pijeska penjala… brat bratu, 20-ak minuta. I ne bih mu to nikada priznala – ali isplatilo se. Jer pogled ostavlja bez daha. Ili sam ostala bez daha zbog nedostatka kondicije? Nisam sigurna.
Bilo kako bilo, sljedeće čega se sjećam nakon toga je sve samo ne pogled koji ostavlja bez daha. Trstika, trstika, šikara, izbjegavanje trnja, micanje granja na putu, preskakanje granja na putu, poneki urlik divlje svinje u daljini (i dan danas sam uvjerena da su to bile divlje svinje), gledanje na sat, zalazak sunca dok si okružen džunglom, moljenje da što prije dođeš do kapelice kako bi prije mraka uspio naći put za doma, još malo čudnih zvukova u daljini, šikara, šikara… I evo je tamo. Na kraju svijeta, najvišem dijelu otoka – kapelica. I da, tu sam se srušila.
Ne sjećam se kako i kada, ali uskoro sam sjedila u Klubu, okružena ruganjem svojih ljudi koji su iz neobjašnjivih razloga oduševljeni mojom patnjom. Prokletnici. Krvavih nogu od žuljeva, trnja i uboda komaraca, s manjkom kisika u glavi, boreći se za dah ispijam pivo. Hladno, orošeno. Najbolje. Upravo onakvo kakvo treba biti. Osobito nakon križnog puta. Zadnji gutljaj pive mi klizi niz grlo i ja se dižem od stola. Šepam prema plaži. Pronalazim najosamljeniji kutak i iz torbe vadim razglednice. Pogledam u daljinu, razmišljam što napisati. Odjednom se nasmiješim i počnem: ”Udaljeni krikovi divljih svinja…”.
I odjednom, nisam se ni okrenula, a već sam stajala na katamaranu u smjeru Rijeke. Gotovo je. Ljeto je završilo. Dragi otoče, do sljedeće godine. Sljedećeg ljeta. Sljedeće pustolovine. A što sada? Ej, a gdje ćemo za Novu? Ja se još premišljam. Možda odem saditi lozu u dolcu tete Rože. S divljim svinjama i mojim Robinsonom. Isto ok.