O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Kažu da su informacije i znanje moć. Danas nije teško imati ni jedno ni drugo, pa ni treće. Ono što te razlikuje od drugih kada tu moć dobiješ i imaš je – kako ćeš ju zapravo koristiti. U koje i kakve svrhe.Jer moć je prilično zajebana stvar. ”Come to the dark side, we have cookies”,…
Jutro u Buri. Papiri posvuda, printer radi sto na sat. Šaljem mailove, računam, zapisujem, potpisujem. Iz zvučnika mi trešti neka glazba koju uopće ne doživljavam. Ovi vani rokaju na najjače. Buše, lupaju, udaraju, viču, deru se. Prašina je posvuda. Tresu nam se temelji ulice koja je već toliko dugo devastirana, raskopana i bijela od prašine…
Kažu da je šutnja zlato. No postoji li išta gore nego kada ti obećaju zlato i uvjetuju te da šutiš? Ili još gore – kada ti kažu da moraš šutjeti, ali tek nakon što su ti obećano zlato dali i to dali na sva zvona? Zlato koje sada ne možeš ni opozvati ni vratiti bez…
I ptice na bagerima… pardon, granama, znaju trenutnu situaciju u gradu Rijeci. Grad je raskopan, diljem centra su ”otvorena” brojna gradilišta koja nikako da se zatvore i završe. Izuzev flore i faune koja raste i obitava na njima, ta gradilišta većinom zjape praznima. Centar je potpuno ograđen i zagrađen od ostatka svijeta, prepun drvenih i…
”Ja nisam krhka kao ti.”, rekla je s podrugljivom grimasom koja je trebala prikazati njezino svjesno podcjenjivanje upakirano u hladan osmijeh, usput se sagibajući, kako bi mi i pokretom tijela demonstrirala svoje upravo izgovorene riječi i pokazala što zaista misli o meni. U slučaju da ju nisam razumjela. U slučaju da sam i glupa. Jednako…
Biti privatnik i imati svoj posao je prilično teško. Stavimo sa strane one pozitivne stvari – sam si svoj šef i imaš tu jednu određenu slobodu koju ne bi imao da radiš za nekog drugog. Iskustvo mi je pokazalo da je ta sloboda prilično krvava. Nemalo puta sam imala neprospavane noći u kojima sam se…
Zašto pišem ovaj tekst? Tipkam slova i pitam se zašto. Ne znam. Zbilja ne znam odgovor. Osjećam da mi je samo još gore dok prsti lete po tipkovnici. Svaki udar po njoj mi izbaci jedan jecaj. Jecaj tuge i boli. Jesam li mazohist? Moguće. Pa eto, pišem, tipkam, plačem i jecam. Jer kako kaže Bukowski…
Slušao me na pola uha. Ali pravila sam se da to ne vidim. Mljela sam neku svoju dosadnu priču. Htjela sam ju što prije završiti, pa sam jednostavno ignorirala njegovo neslušanje mene. Toliko je priča bila dosadna. Toliko sam ja bila dosadna. U zadnje vrijeme mi je često tako. Često jer je sve ostalo rijetko….
Di god pogledan guzice i siseSvugdi, pari mi se ludin, ljudiGrudi ka puding, sisePari mi se smiju mi se, cice Bradavice kroz majice se naziruNadiru ogromne, veće i većeŽlijezde mliječneNa njima usta se otvore Dobra veče mi govoreAlo, alo, di si, čovječe, di siNa sisi oko, gleda me gleda me gleda me Di god pogledan…
Jedna od prekrasnih nuspojava blaženog stanja je i nesanica. Barem kod mene. Nespavanje noćima, zbilja nešto famozno. Pripremaju li te to tijelo i glava za ono što te uskoro čeka? Ne znam. Možda. Priroda se zaista za sve pobrine. Baš lijepo. Jako pažljivo od nje. Zbilja. Da. E sada, preskočit ću sve fizičke i psihičke…