Slušao me na pola uha. Ali pravila sam se da to ne vidim. Mljela sam neku svoju dosadnu priču. Htjela sam ju što prije završiti, pa sam jednostavno ignorirala njegovo neslušanje mene. Toliko je priča bila dosadna. Toliko sam ja bila dosadna. U zadnje vrijeme mi je često tako. Često jer je sve ostalo rijetko. Sve, osim mene. Doma. Sa djecom. Doma. Sa djecom. Kako neću biti dosadna!? Pa dosadila sam ”iboguivragu”!
Odjednom je odlučio stati na kraj priči i prekinuo me (FALABOGUVIŠE) u pola rečenice.
”Baš si ostarila, Paula!”
Brat me gledao kao da me prvi put nakon dugo vremena zaista pogledao. Stala sam. Ne mogu reći da me njegova izjava osupnula ili šokirala. Samo me zaustavila. Onako kako se godine ne mogu…
Kako to obično biva s mojim bratom, rekao je pravu stvar. Ne znam je li ju rekao u pravo ili krivo vrijeme jer je to prilično relativno. Ali rekao je onu stvar koja mi se i samoj motala po glavi u zadnje vrijeme. Mislila sam da se to ne vidi. Da to vidi samo moje ogledalo. Računala sam s time, ako itko to uopće i primijeti, da će pripisati to možda umoru i iscrpljenosti, mojim najboljim prijateljima u zadnje vrijeme. Ali eto. Krivo sam računala. Kao i uvijek.
Već neko vrijeme razmišljam o godinama i o ljepoti. Ne o tome kako me spomenuto sustiže i prestiže, već o tome što i na koji način nam se servira. Beauty i modna industrija su jasno i glasno rekle NE starenju. Ako imaš bore, sijede na glavi i koji kilogram viška – ružna si. Vrlo jednostavno. Ne uklapaš se. Po apsolutno nijednom parametru. Nijedna od nas nije dovoljno lijepa ni dovoljno mlada. Najgore od svega je što se takav mindset stavlja u umove mladih djevojaka. Curice koje bi trebale uživati u odrastanju, koje ne bi trebale preskočiti nijednu stepenicu svoje prekrasne mladosti, odjednom su u smrtnom strahu od starenja na svaki mogući način. U smrtnom strahu da ostanu izvan društveno prihvatljivog kalupa koji je zapravo toliko površan da smrdi na kilometre. Izgledaju starije od tebe i žive u uvjerenju da izgledaju njegovano, da su u trendu i ‘dobrodržeće’. A zapravo su samo curice koje misle da trebaju biti ono što im se pokazalo da moraju biti. Koje se boje biti drugačije. I svoje.
Industrija ljepote je učinila svoje. Pojela nas je. Pokušavamo ići u korak s njom, ali tempo je jednostavno prebrz. Rezultat je grozna uniformiranost. Kad kažem grozna, mislim užasna. I kad misliš da si drugačiji, nisi. Jer čak su i svi ti pokušaji posebnosti postali isti. Identični. Bezidejni. Brza moda je uništila svaku potencijalnu maštovitost i individualnost, a beauty tutoriali su postali jedina relevantna školska lektira. Ponekada imam osjećaj kao da nam vlastiti miran san ovisi o tome jesmo li konturirali lice sa bijelim točkama i smeđim crtama te jesmo li košulju stavili unutar ili van hlača. Ne znate kako? Pogledajte tutorial.
No da se razumijemo, živimo u vremenu kada je vrlo teško ostati imun na konzumerizm bilo koje vrste, pa tako i ovom. Bila bih licemjerna kada bih rekla da i sama nisam pokleknula raznim brzopoteznim kupovinama koje su se u konačnici pokazale kao potpuno bačen novac. Svi smo pokleknuli. Jer ponese te to, pas mater. A onda shvatiš da jedino što si učinio je potrošio brdo love na nešto što ćeš koristiti možda pet puta, a i dalje ćeš IPAK izgledati kao TI. Jebiga.
Što ne bi trebalo biti toliko loše. Trebalo bi biti dovoljno. Trebala bi samu sebe prigrliti baš takvom kakvom jesi. Ne bi trebala biti opterećena. Zašto? Čemu? Zašto ne biti zadovoljna sobom? Zašto ne nositi svoje godine ponosno i sa stavom? Imala ti 20, 30, 50 ili 70 godina? Jer svaka dob nosi svoje. Nosi svoje tijelo i svoju glavu.
Svaka bora pokazuje koliko si se smijala i žmirila u sunce.
Koliko si se ljutila i koliko si plakala.
Svaka sijeda vlas…je samo sijeda vlas, prokletnica!
”…Paula, baš si ostarila…”
A jesam. I znaš što?
Neka jesam.