Jutro u Buri. Papiri posvuda, printer radi sto na sat. Šaljem mailove, računam, zapisujem, potpisujem. Iz zvučnika mi trešti neka glazba koju uopće ne doživljavam. Ovi vani rokaju na najjače. Buše, lupaju, udaraju, viču, deru se. Prašina je posvuda. Tresu nam se temelji ulice koja je već toliko dugo devastirana, raskopana i bijela od prašine da se zbilja više ne sjećam njenog pravog lica. Pokušavam ignorirati taj opći kaos vani i skoncentrirati se na ovaj moj kaos ispred mene.
”Pun mi je kurac!”, pomislim. To mi je prilično česta misao u zadnje vrijeme. Umorna sam, isfrustrirana i konstantno zabrinuta. I zaista mi je puna kapa toga. Ona destruktivna Paula u meni viče da sve spalim, zapalim i bacim bombu. Hvalabogu, uspješno ju ignoriram cijeli život.
Ne znam zašto ni kako, no u nekom trenutku usred sve te papirologije kojom sam okružena, na pamet mi padne Thompsonov koncert. Kažem, zbilja ne znam zašto. Možda zato jer sam došla do papira za porez. Just saying, jel’.
Pa si mislim dalje. Što zapravo jednog prosječnog građanina Lijepe Naše čini domoljubom?
Čime se točno domoljublje mjeri? Jesi li kupio kartu za Thompsonov koncert i koliko njegovih pjesama znaš napamet? Time?
I ne. Ne pitam za frendicu, pitam za sebe. Jer ja nekako računam drugačije.
A opet, matematika mi u školi nikada nije baš išla, pa možda je i do mene.
Možda stvarno krivo računam.
Možemo redom?
Ajmo redom.
Zamislite recimo sljedeće ljude:
- sportaš koji stoji na postolju s medaljom oko vrata, a u ruci drži hrvatsku zastavu
- mladi budući znanstvenik koji se uspio kvalificirati na svjetsko natjecanje u matematici na kojem će predstavljati svoju školu, grad i – Hrvatsku
- pisac koji je napisao knjigu o povijesti svog grada
- dizajner/umjetnik koji za izradu svog hrvatskog proizvoda bira samo hrvatske materijale
- hrvatski poljoprivrednik koji živi i prehranjuje svoju obitelj od plodova svoje zemlje
- hrvatski potrošač koji bira kupiti bilo koji hrvatski proizvod radije nego uvoz
- susjed koji je pomaže susjedu
- svaki prosječan hrvatski građanin koji se aktivno bori za boljitak svoje zajednice, svog grada i zemlje na svaki mogući, njemu dostupan način
Jeste li ih zamislili? Možete im dati i imena, radi personalizacije i još lakšeg povezivanja, ako želite. Ja jesam. Svi su oni, njima slični ili jednaki – domoljubi. Slažete li se sa mnom? A što kada bih vam rekla da nitko od njih ne sluša Thompsonovu glazbu? Ajmo za potrebe priče grubo reći da ju čak i ne podnose. Nije njihov ”cup of tea”, što bi se reklo. Što sad mislite o njima? Jesu li u vašim očima oni i dalje domoljubi? Jesu li u vašim očima oni i dalje oni koji vole svoju zemlju? Koji su u svojoj zemlji ostali i ovdje žive, rade i vole. Unatoč svemu.
Možemo dalje?
Ajmo dalje.
Ispričat ću vam jednu priču. Jednu jako osobnu priču.
Jer je to moja priča. A osobnije od toga ne ide.
Dakle.
Školovala sam se u Hrvatskoj.
Nakon faksa, u Hrvatskoj sam i ostala. Živjeti i raditi.
Pokrenula sam vlastiti posao – u Hrvatskoj.
Posao koji pokušavamo svim silama održati, uz ogroman rad i trud.
Jer u današnje vrijeme, osobito u mom gradu, biti privatnik je iznimno teško. Pomalo graniči i s mazohizmom. Ali ne daš se. Trudiš se. Želiš preživjeti i živjeti. A u konačnici, želiš i obogatiti ponudu svog grada kojeg toliko jako voliš. Sve što (slabo) zaradimo, imamo osjećaj da jednostavno radimo kako bismo sve dali – Hrvatskoj. U obliku urednog plaćanja poreza i svih ostalih državnih i gradskih davanja. A kada kažem ”uredno”, onda zaista i mislim uredno. Moraš biti ažuran, točan i u datumu dospijeća. Jer ako nisi, ta tvoja država ti na račun sjedne momentalno. Pa ti uzme sve ono što naravno duguješ. Što si ionako mislio podmiriti, a ne s tom lovom otići na Bahame. Da barem jesam… I onda ti uzme još malo. U obliku kamata koje su iznosom gotovo pa jednake dugu. Čisto da im ne prifali jer tebi ionako fali, pa ti onda vjerojatno ni ne treba. Jer ni ne znaš kako je imati. Rijetkima se dozvoljava ”sloboda”. Rijetkima se gleda kroz prste. Rijetkima se pomogne. Rijetkima i velikima. Zar to nije divno i poticajno?
Igrom slučaja, svojim poslom promoviramo sve – hrvatsko. Tako smo htjele.
I to doslovno. Naša Bura DesignStore je hrvatski dućan od njegovih samih temelja.
Uređenje Bure potpisuju hrvatska dizajnerica interijera i hrvatska projektantica.
Aposlutno sav interijer Bure se sastoji od hrvatskih komada hrvatskih proizvođača.
Od lampe do stola, od tende do garderobe.
A sama ponuda Bure je, pogađate – hrvatska.
Surađujemo s jednima od najstarijih i najcjenjenijih hrvatskih dizajnera koji svojim kvalitetnim i posebnim dizajnom već desetljećima obogaćuju hrvatsku scenu i promoviraju ga i van naših granica.
A mi onda ”promoviramo” njih u našem gradu.
I na kraju, raznim malim eventima koje s vremena na vrijeme organiziramo u suradnji s našim hrvatskim umjetnicima, pokušavamo obogatiti kulturnu scenu našeg grada.
Nadalje.
(Da ne bi bilo da promoviram svoj posao jer mi to nije ovime namjera i ja sam kao ovakva samo jedna od mnogih.)
Podržavam svoje kolege koji su u istom ili sličnom poslu na sve moguće načine kako mogu.
Podržavam razne udruge koje djeluju za boljitak svoje okoline i zajednice.
Podržavam prosvjede onih koji se bore za bolje sutra u Lijepoj Našoj.
I sama se borim za svoj grad.
Izlazim na svake izbore i odrađujem svoju građansku dužnost.
Samo da ne bih bila jedna od onih koji puno i previše ”seru”, a zapravo ne čine ništa.
I da, gotovo pa zaboravila.
Rodila sam hrvatsku djecu.
Čak dva komada.
Imam i pravog ‘rvackog čovjeka.
S kojim se nisam oženila, pa ne znam računa li se to?
Pa me zanima, kada se sve zbroji, jesam li ja prava Hrvatica koja ljubi svoju zemlju?
Ne slušam Thompsona. Ne mogu ga probaviti, čak ni kada se fešta.
I ne. Ne idem na njegov koncert.
O njemu, njegovoj glazbi i njegovoj publici imam svoje mišljenje.
Ono što mislim o njegovoj glazbi vjerojatno se ne bi svidjelo ni desnima, ali ni lijevima.
Ono što mislim o njemu, ne bi se ni njemu samome svidjelo.
A ono što mislim o njegovoj publici… ukratko, nisu svi koji ga slušaju ustaše, a oni koji ga ne slušaju četnici.
Mislim da bi te podjele napokon trebale postati prošlost. Voljela bih, ali znam da neće. Jer ne samo da je užasno naporno, već je i prilično štetno. Prošlost treba cijeniti i poštivati. Ali treba živjeti u sadašnjosti i kročiti prema budućnosti. Voljeti svoju zemlju ne znači odlazak na koncert. Voljeti svoju zemlju ne znači uzvikivati nečije ime u euforiji i ekstazi. Voljeti svoju zemlju ne znači ponižavati druge koji misle drugačije od tebe.
Voljeti svoju zemlju znači živjeti u njoj pošteno i moralno. Voljeti svoju zemlju znači brinuti o njoj. O svojoj zajednici i svojim najbližima. Voljeti svoju zemlju znači raditi, truditi se i jednostavno – voljeti.
Toliko.
I za kraj, jedna od najljepših: