Biti privatnik i imati svoj posao je prilično teško. Stavimo sa strane one pozitivne stvari – sam si svoj šef i imaš tu jednu određenu slobodu koju ne bi imao da radiš za nekog drugog. Iskustvo mi je pokazalo da je ta sloboda prilično krvava. Nemalo puta sam imala neprospavane noći u kojima sam se kupala u znoju razmišljajući bi li mi bilo pametnije sve samo pustiti. Poslati životopis nekom poslodavcu gdje će ti jedina briga biti je li ti 15-og u mjesecu na račun sjela tvoja zarađena plaća. Ali eto, to ‘lakše’ jednostavno nije opcija. Jer tolika su odricanja. Tolika ulaganja. Toliko si sebe dao u to, da ponekada ne znaš gdje počinješ ti kao osoba, a gdje završava tvoj posao. Pa onda guraš. Guraš dok ne svisneš. A onda guraš još malo.
Da, biti privatnik nije lako.
A biti privatnik u gradu Rijeci je UBI’BOŽE!
Zašto? Pa krenimo redom.
Krajem siječnja ove godine krenuli su radovi u Adamićevoj – žili kucavici riječkog centra – u sklopu projekta pod nazivom ‘Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka’. Ulica se od tog trenutka zatvara za sav promet te na snagu stupa privremena regulacija prometa koji se preusmjerava na Rivu. Tada gradonačelnik Filipović poziva svoje sugrađane na strpljenje i razumijevanje pod opaskom da svi trebamo razumjeti u kojoj su mjeri ovi radovi nužni i neizbježni kako bi naš grad u godinama koje dolaze bio ugodno i kvalitetno mjesto za život. Naime, ovdje se radi o obnovi i izgradnji sustava vodoopskrbe i odvodnje, s ciljem povećanja priključenosti na sustav javne odvodnje otpadnih voda, optimizacije i poboljšanja funkcioniranja postojećeg sustava javne odvodnje te povećanja kvalitete vodoopskrbe na području izvođenja radova. Projekt je vrijedan 233,8 milijuna eura, u kojem je 71,33% sufinancirano bespovratnim sredstvima Europske unije, što ga čini jednim od najvećih ulaganja u komunalnu infrastrukturu u Republici Hrvatskoj. Ugovori su sklopljeni između Hrvatskih cesta, KD Vodovoda i kanalizacije te Grada Rijeke, a izvođač radova je GP Krk. Nakon što je završena rekonstrukcija Krešimirove ulice, krenuli su gore spomenuti radovi u Adamićevoj. Pročelnica Upravnog odjela za komunalni sustav i promet Grada Rijeke Maja Malnar je tada rekla da je završetak radova u Adamićevoj predviđen za kraj rujna.
That being said, tko smo mi da se bunimo za izgradnju boljeg i kvalitetnijeg življenja u vlastitom gradu, zar ne? Izgradnja nove infrastrukture. Zvuči odlično. Prijeko potrebno. Korisno. Svjetski. Top! No problem nastane kada ta izgradnja zapne. Kada ništa ne ide po planu. Ili točnije – kada plana nemaš. Problem nastane kada u sveopćem kaosu nisi razmišljao o… pa, zapravo o ničemu o čemu si trebao. Nisi znao da će nastati kaos, vjerojatno te to zateklo. Očito. Kao što nisi znao ni da će taj kaos povući kolateralne žrtve. Ili si to znao. Ali te jednostavno nije briga. Pa sada, sa svoje govornice postavljene na prilično čvrstom betonu, gledaš dolje u te jebene kolateralne kako se koprcaju u živom pijesku kojeg si TI iskopao i vičeš im: ”STRPLJENJA LJUDI, STRPLJENJA! IMAJTE RAZUMIJEVANJA!”. No žrtve te slabo čuju. Jer pijesak im je upravo stigao do ušiju.
Moja mama i ja držimo dućan hrvatskog dizajna u samom centru Rijeke. Dućan se zove Bura DesignStore, a nalazi se u ulici Matije Gupca. Ova ulica je oduvijek imala neku svoju priču, svoju dušu, svoje tijelo. U njoj obitavaju privatnici, mali poduzetnici i obrtnici. Svi mi ovdje imamo svoje priče. Različiti smo. U svojim ponudama, svom radu i načinu poslovanja. Neki imaju dugogodišnju tradiciju, drugi toj brojci rada teže. No svima nam je jedna stvar zajednička. Svojim poslovima prehranjujemo sebe i svoje obitelji. U ulici Matije Gupca. Ulici koja je dio Korza, no mnogi ju kao takvom ne doživljavaju. Pomalo je izolirana. S čestim epitetom usputne ulice, one slučajne. Sredstvo prolaza prema konačnom cilju i odredištu. I to je nešto što smo svi ovdje prihvatili kao takvim. Rizik koji smo svi preuzeli na sebe kada smo se odlučili ovdje nastaniti.
No jednog ‘lijepog sunčanog’ dana, bageri su iz Adamićeve krenuli prema nama, prema toj našoj ‘usputnoj’ ulici na kraju Korza. Bez nekog posebnog plana i programa, bez brige i pameti. Pa su ju prvo ogradili. Polako i temeljito. A onda su, pod geslom ‘ Vrag odnija prišu!’, krenuli u potragu za onim živim pijeskom u riječkim temeljima. Još sporije i još temeljitije. Izgradili su oni tu i improvizirane male mostove i mostiće, ne možemo reći da nisu. Zbilja su mislili na sve. Jer od kada je mostova i mostića, žitelji ulice Matije Gupca ne preskaču po iskopanim rupama i ne ‘gacaju’ po njihovim sadržajima. Hodamo kao gospoda. Preko drvenog mosta. Jedni smo od rijetkih koji se mogu pohvaliti vanjskom dvoetažom, zahvaljujući kojoj smo se vrlo brzo naučili simbiozi življenja s drugima. Naime, dolje u suterenu obitavaju štakori, a gore ‘na katu’ živimo mi. U nerijetkim slučajevima, kada dnevna svjetlost nestane i ustupi mjesto uličnoj rasvjeti s Korza (kažem s Korza – jer mi vam svi ovdje u ulici Matije Gupca koristimo poseban sustav noćnog vida koji ima infracrveno svjetlo za gledanje u mraku, pa nam rasvjeta ovdje zaista nije potrebna) pantigane znaju izaći iz svojih skrovišta i raditi kazalište sjena, zbog čega možemo ponosno reći i da imamo predstavu Orašara na otvorenom.
No Orašar je zapravo već toliko puta viđena predstava da je ljudima vjerojatno već dosadila i nemaju ju potrebe više gledati. Zato radije biraju ići i kretati se nekim drugim pravcima, prema nekim drugim predstavama. Logično. A nas puštaju da uživamo u mostovima i mostićima. U rupama i iskopinama. U predstavi sjena. U mraku. Sami.
Sarkazam na stranu, u ulici Matije Gupca vlada strah. Frustracija. Ljutnja. Bijes. I iznad svega – nemoć. Jer do kada? Do kada moramo strahovati za vlastitu egzistenciju? Preživjeli smo Koronu. Preživjeli smo PostKoronu. Preživjeli smo novi ljudski mentalni sklop i nove prioritete koji su se javili nakon Korone. Preživjeli smo uvođenje eura i masovna poskupljenja. Hoćemo li i kako ćemo preživjeti I OVO? Je li ovaj špag za koji se držimo da nas živi pijesak ne povuče baš toliko čvrst? Jesmo li svi mi mačke s prokletih devet života? Ja mislim da nismo. Zbilja mislim da nismo.
Radovi kao takvi ne predstavljaju problem. Problem nije ni njihovo trajanje. Kao što problem nisu ni nerealna obećanja o njihovom završetku. Jer jasno je kao dan da se raditi, graditi, nadograđivati i popravljati mora. Jasno je kao dan da se tijekom radova naiđe na mali milijun nepredviđenih kvarova i situacija koji svima produljuju tu agoniju. Jasno je i da se na puno toga zaista ne može utjecati nego se ponekada treba prilagođavati i smišljati u hodu. Sve je to jasno. No ono što mi nikako nije jasno kako je moguće da se o tuđim poslovima, životima i egzistencijama u cijeloj ovoj situaciji – NE RAZMIŠLJA? Kako je moguće da se u nijednom trenutku nije razmišljalo o tome kako će ovaj kaos utjecati na svih nas? Kako je moguće da nikoga ne zanima kako preživljavamo i kako ćemo se od ovoga oporaviti? I uopće, hoćemo li? Plan oporavka, što je to? Budućnost? Koja budućnost?
Zato dragi moj Grade – ovim putem ti se obraćam. Tebi i svima tvojima koji su s nama pred koji dan bili na sastanku. Za koji si nam, dragi Grade, rekao da dođemo usred tjedna. Usred bijela dana. U podne. Mudro izvedeno. No došli smo. Svi iz Matije Gupca. Na vrata smo napisali ”Vraćamo se odmah” i došli sjesti za stol. Pričati o nama. Zbog tebe.
Dakle, dragi moj Grade, nemoj nas moliti za strpljenje i razumijevanje. Nemoj to govoriti gledajući nas u oči, dok istovremno upravo TVOJA ruka potpisuje opomenu pred ovrhu jer je dospijeće TVOG računa prošlo prije nepunih tjedan dana. Znaš Grade, nismo s tom lovom otišli na Bahame. Zbilja nismo. Da barem jesmo. Jer onda bismo znali da lovu IMAMO i da ju koristimo u DOBRE svrhe. Računi se plaćati moraju. Od tih obveza nitko ne bježi, dapače. Zato i jesmo tu gdje jesmo. No interesantno je i pomalo licemjerno, da ne kažem prilično bezobrazno, da ti koji od nas tražiš razumijevanje – isto nam ne uzvraćaš.
Dragi Grade, nemoj se čuditi kada ti se kaže da nam je svima trenutno jedina ‘dobit’ ta mizerna plaća koju si isplaćujemo. Ako si ju uopće i uspijemo isplatiti, to ti mogu iz prve ruke reći. Neisplaćena plaća za koju krvavo radimo. Zvuči skroz Alan Fordovski, zar ne? Da, najbitnije je zadržati humor. Barem nešto, kad posao ne možemo.
Nemoj nam, kao neukoj djeci, objašnjavati da ”ne možeš ti sad samo izvući novac iz proračuna i jednostavno nam to dati”. Ja iskreno mislim da zapravo upravo to i možeš. Postoje načini. Samo si lijen. A mi zaista nismo neuka djeca. Zato nam nemoj ni sa svisoka govoriti ”da smo očito svi mi jako dobro upoznati s radovima i načinom na koji se isti trebaju izvoditi, no ipak – hajde da nam ti to malo bolje pojasniš”. Nismo došli ovdje biti cinični, arogantni, bahati i gramzivi. Nismo došli tražiti milostinju. Došli smo argumentirano i civilizarno razgovarati o našem preživljavanju. Jer pred tobom sjede ljudi koji nažalost nemaju 10 autiju ili 5 vikendica. Koji ne idu baš ni na godišnje odmore. Ako te evo baš zanima, vozim Micru staru 20 godina koja zaškripi samo kada ju pogledam. Na godišnjem ne znam kad sam bila. Možda koju neradnu NEDJELJU? Više ni ne znam. Jebiga, tako ti je to s nama koji pokušavaju svojim radom zaraditi za svoj kruh.
Da. Mi imamo taj svoj posao. Tebi malen, nama velik. Ali čuj ovo – mi smo ti koji ti zapravo punimo proračun. Jesi li siguran da želiš ostati bez nas? Sve mi se čini da to i nije toliko teško za postići – da nestanemo.
Da dragi Grade, mi smo ljudi kojima je voda došla do grla. Je li vrijeme da se napokon pusti ta voda da miševi odu? Oni miševi ispod mosta ili oni na govornici, nama je svejedno. Ne. Pardon, da se ispravim – MENI je svejedno. Apsolutno svejedno.
Jer samo znam da mi ti miševi nismo.
Ne želimo biti.
I ne zaslužujemo biti.