”Ja nisam krhka kao ti.”, rekla je s podrugljivom grimasom koja je trebala prikazati njezino svjesno podcjenjivanje upakirano u hladan osmijeh, usput se sagibajući, kako bi mi i pokretom tijela demonstrirala svoje upravo izgovorene riječi i pokazala što zaista misli o meni. U slučaju da ju nisam razumjela. U slučaju da sam i glupa. Jednako koliko sam i ”krhka”. Očito.
Zašutjela sam. Kako to često biva sa mnom, pravi odgovor u tom trenutku jednostavno nije iz mene izašao. Umjesto toga, u glavi sam zapjevala one, u mom slučaju prilično životne, Leb i sol stihove: ”Pravih se reči uvek kasno setim, odgovor znam kad ostanem sam…”. Ne samo da sam krhka i glupa. Nego sam i pička. Pas mater. Jedna strana lica joj se na moju šokiranu tišinu podrugljivo trznula. Vidjela sam joj u ledenim očima bljesak pobjede. Pustila sam joj taj bljesak. Nema veze. Neka joj ga.
Šteta, pomislila sam. Mogla bih joj biti kćer. Je li i njezina kćer, ako ju ima – krhka? Je li i njoj to ikada itko rekao? Pomislila sam kako je to tužno. Kad je žena ženi vuk. Kada želiš istaknuti tuđe slabosti, uopće nešto nekome nametnuti kao njegovu slabost, a sve u svrhu vlastitog uzdizanja. Vlastite važnosti. I jakosti. Prema kome? Prema nekome koga u suštini uopće ni ne poznaješ. Ali stvaraš površni sud koji je za tebe potpisan, pečatiran i ovjeren kod javnog bilježnika. I kao takav – tebi jedini ispravan.
Živim u toj nekoj svojoj vlastitoj prokletoj utopiji da bi se žene trebale međusobno podržavati. Jer činjenica je da biti žena nije lako. Nemalo puta nas se uzima zdravo za gotovo. Uvjerili su nas da nemamo pravo samo tako ”uzeti” ono što svijet nudi i daje muškarcima. Ne. Mi se za to što se njima podrazumijeva moramo jebeno POTRUDITI. Moramo ZASLUŽITI. Moramo se DOKAZATI. Naša djela i riječi nemaju jednaku težinu kao muškarčeva. Nas se važe. Preispituje. Podcjenjuje. Podsmjehuje. Karakterizira nas se kao ’emotivne’, a emocije u ovom kontekstu dobivaju negativnu konotaciju. Emocije su loše. Emocije nas koče. Zbog njih smo preglasne. Ili pretihe. Zbog njih smo brzoplete i ishitrene. Nesposobne. KRHKE smo. I upravo zato čuti to od druge žene – za mene je poraz. Ne moj osobni. Već njezin. I svih onih njoj sličnima. A onda u konačnici, na sveopću žalost – i poraz svih nas. Na apsolutno svim razinama. Nas kao društva, naših svjetonazora i gledanja na svijet. Poraz inteligencije i empatičnosti. Poraz jednakosti za koju se tako žestoko borimo i koju glasno zagovaramo. Poraz ženske snage i svih tih ‘mrskih’ emocija. Da. Jer tako dragi moji, upravo i samo tako – uskogrudnost i zatucanost, nerazumijevanje i neprihvaćanje – pobjeđuju. Samo zato će Zemlja zauvijek biti ravna ploča, a podjela nikada neće nestati. Samo zato žene nikada neće vjerovati u vlastitu vrijednost. Zbog lisica koje misle da su vukovi.
Pa se onda pitam. Zaista se pitam. Je li krhkost slabost? Jesu li emocije ono što nas koči? Ili nam možda ipak daju krila? Je li ponekada šutnja zaista zlato? Jer pitam se, oh kako se pitam, zašto pobogu nisam odgovorila! Zašto se pravih riječi zbilja uvijek kasno sjetim? Zašto mi je u tom trenutku u glavi zasvirala pjesma, umjesto konkretnog odgovora? Zašto nisam digla glas? Za sebe. U svoje ime. I svih drugih žena koje svoj glas nemaju. Ne znam. Iskreno ne znam. Jer nije stvar u tome da je tuđi loš komentar na moj račun pokolebao neki moj unutarnji svemir i poljuljao me. Daleko od toga. Znam tko sam, što sam i zašto sam. Ali pitam se gdje taj moj glas kad ga trebam? Zašto uvijek zapne kada se suoči s tuđom zlobom i arogancijom? Često to sama sa sobom preispitujem. Jesam li nedovoljno hrabra, nedovoljno glasna? Jesam li možda jednostavno štufna drugih, njihove površnosti, osuda, pokvarenosti i iskvarenosti? Pa ih odlučujem pustiti da žive u tom svom lošem svemiru, u kojemu ionako nema mjesta za ikoga ili išta drugo, a najmanje za shvaćanje i promjene? Je li to možda moja inercija, bijeg i linija lakšeg otpora? Možda je to moje čvrsto uvjerenje da s vremenom svakoga dočeka ono njegovo, dobro i loše? Ili pak i ovdje glupo biram tu slobodu koju uvijek zagovaram? I svoju i tuđu. Da svi mislimo, radimo i živimo kako nas je volja?
Jer svi mi gledamo drugačije na svijet oko nas i na ljude u njemu. Ono što je nekome slabost, drugome je snaga. Ono što netko ne razumije, drugome se podrazumijeva. Ono što je jednome bitno, ovaj drugi o tome ni ne razmišlja. No isto tako, ono što netko vidi u nama, nije isto onome što mi sami vidimo kada se pogledamo u ogledalo. A stvar je zapravo prilično „jednostavna“. Jer najbitnije što o tebi misli je upravo ta osoba koja ti uzvraća pogled iz ogledala. Najbitnije je da baš tu osobu možeš pogledati u oči i na kraju dana s njom mirno zaspati. Samo se njoj moraš dokazati. Da možeš. Da želiš. Da si sposoban. Hrabar. Snažan. Da zaslužuješ. Da trebaš. Da tražiš. Da voliš. I da si voljen. I onog trenutka kada u sve to uvjeriš tu osobu iz ogledala – tek tada će to isto moći vidjeti i drugi.
Ja? Ja sam na putu prema tome. Negdje na trećini tog puta. Nisam uvijek najsretnija s onom koja me gleda iz ogledala. Puno je tu tišine, boli i zamjeranja. Ljutnje zbog propuštenih prilika koje u datom trenutku nisu prepoznate kao prilike. Žal zbog neizgovorenih riječi onda kada ih je trebalo izgovoriti. Razočarenje zbog potrošenog vremena tamo gdje ga nisam smjela ili trebala gubiti. No isto tako iz ogledala me gleda osoba koja je prošla puno toga. Rođenje moje dvoje djece, gubitak jedne trudnoće, vođenje vlastitog biznisa. Za mene su to moje životne prekretnice. Koje su me istovremeno i oslabile i ojačale. Učinile odgovornijom. Hrabrijom. Svjesnijom. Naučile me da podvučem crtu između bitnoga i nebitnoga. Stvorile mi i boru mrštenja na čelu i bore smijalice oko očiju. Narasla sam. I rastem još uvijek.
Vodim svoje bitke i svoje borbe. Kao što ih sve mi vodimo. Jesmo li mi žene zato krhke? Vjerojatno i jesmo. No znate što? Ma neka smo, k vragu! Svo zlo s time!
Udovoljiti svijetu ionako nikad nećemo uspjeti. A tu nismo da udovoljavamo.
Tu smo da budemo svoje.
Baš takve kakve jesmo.
I to bi trebalo biti sasvim dovoljno.