Zašto pišem ovaj tekst? Tipkam slova i pitam se zašto. Ne znam. Zbilja ne znam odgovor. Osjećam da mi je samo još gore dok prsti lete po tipkovnici. Svaki udar po njoj mi izbaci jedan jecaj. Jecaj tuge i boli. Jesam li mazohist? Moguće. Pa eto, pišem, tipkam, plačem i jecam. Jer kako kaže Bukowski – ili ćeš pisati ili ćeš se baciti preko mosta. A ovo drugo mi i nije baš neka opcija.
Mnogi koji nisu imali ili nemaju psa neće ovo razumjeti. Neće možda razumjeti ni ovaj moj tekst. Ni ovu moju enormnu tugu zbog gubitka meni jednog od najvoljenijeg bića. I to je ok. Ne trebaju uvijek svi razumjeti sve. No često se ljudi čude količini suza koje ”prolijemo” za svojim psom. Neki to čuđenje uspiju malo potisnuti, čisto iz poštovanja i kulture. Jer nešto ne razumjeti ne znači da se ne može poštivati, zar ne? No postoje i oni koji te ismiju. Za te, po mom skromnom mišljenju, postoji poseban krug pakla. Jer dok oni bacaju komentare poput ”Pa to je samo pas, nije čovjek.”, ti stojiš s druge strane, obgrljen sa svom tom boli koju osjećaš i koja te ne pušta iz svog željeznog stiska – i neugodno ti je. Jebeno ti je neugodno jer plačeš. Jer ne možeš prozboriti suvislu rečenicu od suza. Jer eto, plačeš za PSOM. Ne za čovjekom. I sad si misliš ima li smisla objasniti? Ima li smisla objašnjavati da je taj pas bio član tvoje obitelji? U drugoj formi i obliku, na četiri noge koje su uvijek trčale s tobom i za tobom, sa dlakavim repom kojim bi sumanuto počeo mahati samo zato jer si došao. Jer te vidio. Jer si ga pogledao. Jer te zagrlio. Da, ljubav, sreća i privrženost dolaze u mnogim oblicima. I ako ih prihvatimo kao takve, možemo biti samo bogatiji i otvorenijeg srca prema svima i svemu.
A gubitak… je gubitak. Kakav god da je. Iz kojeg god da životnog ugla dođe. Tuga za životinjom koja je bila tvoj sudrug, dio tvog plemena… Ah, ta tuga je neopisiva. I ne, ta tuga ne umanjuje tugu koju osjećaš za izgubljenim čovjekom. To su jednostavno dvije različite žalosti koje dolazi s istim razlogom. Onim životnim. Jer svi smo mi ljudi. A ako smo imali sreću, taj smo svoj ljudski život dijelili s bićima na četiri noge. Koji ne samo da ti pružaju te emocije. Nego te istima i uče.
A ti, dragi moj, najdraži Bono… Ti si bio ta emocija. Čista svjetlost. Svojom si dobrotom lomio i one najtvrđe orahe. Toliko si me puta razniježio i nasmijao, začudio pa i naljutio ponekada. Jer ne možeš biti toliko dobar. Daj malo, zaseri nešto. Napravi neko sranje, budi neposlušan. Rugaj nam se. Budi tvrdoglav, svojeglav. Budi zločest. Pokaži drugom psu malo zube. Samo malo, daj. Nemoj nas uvijek gledati tim svojim crnim loptama od očiju kao da smo ti najdraži. Kao da nas voliš najviše na svijetu. I kao da nam vjeruješ do neba i natrag. A vjerovao si nam. Od prvog dana. Do samoga kraja. Vjerovao si da znamo što radimo, predao si nam svoj život u ruke. A mi smo u tim zadnjim trenucima bili toliko izgubljeni. Nismo ti to htjeli reći, znaš. Ali borili smo se za udisaj. Htjeli smo vrištati. Raspadali smo se. Ali ti si nekako i to znao. Imala sam osjećaj kao da nam tim svojim očima govoriš kako će sve biti u redu. Da je sve ok. Da ne plačemo. I tada sam imala osjećaj da smo ti bitniji mi nego ti sam sebi.
I znam da me osjećaj ne vara. Jer ti si takav. A takvi kao ti se rađaju samo jednom. Bio si najbolji. Apsolutno najbolji. Zvuči li glupo kada ti kažem da sam zbilja vjerovala i očekivala da ćeš zapravo živjeti zauvijek? Pa najbolji si, zar ne? Kako ti kao takav ne možeš ne postojati? Kako ovaj svijet može biti bez tebe? Kako naš, kako moj svijet može biti bez tebe?
Slomio si mi srce. Doslovno sam osjetila kako mi se raspada na milijun sitnih komadića. Rekli su mi da si sada na sretnijem mjestu. Da me utješe. Ali znaš da ja ne vjerujem u to. I znaš da ja znam da to tamo, gdje god to bilo, nije tvoje sretno mjesto. Jer ono je tu. Ovdje s nama.
Ali eto, život zna biti jedno ogromno sranje i voli te sjebati tamo gdje najviše boli. To valjda tako mora biti. Da možemo više cijeniti one druge, puno ljepše i sretnije trenutke. Pa ajde, učinit ću ovaj put iznimku. Vjerovat ću, zbog tebe i sebe. Ne da si na sretnijem mjestu, već na sretnom mjestu.
A mi… Mi ćemo nastaviti dalje. Moramo. Đuli će i dalje s tobom saditi po vrtu i gubiti se po onoj džungli. I dalje će te beštimati jer si joj zapišao što je zasadila, čisto da obilježiš svoj teritorij. Da ona zna da si i ti u tome sudjelovao. I dalje će te beštimati jer si joj onda unio svu tu zemlju u kuću. Mauro će i dalje biti tvoj suborac u tom ratu, pa će s tobom bježati u konobu. Kao da je on unio tu zemlju u kuću, a ne ti. I dalje ćete vas dvoje tamo u toj ‘ladovini konobe slušati Radio Rijeku i čekati da nevera prođe. Vjerojatno će ti reći da daš glas. Ti ćeš onda zalajati na cijelu kuću i ulicu. Mauro će ti reći ‘Bravo!’, a Đuli će uz smiješak komentirati ‘Ma pizda vam materina…’. Franko i Silvia će te i dalje uzimati sa sobom na ona svoja luda planinarenja. Nisu normalni, ako mene pitaš. Kud ih vrag nosi… Ali znam da je tebi to super, kao i njima. Andrej će i dalje brisati hlače od tvoje sline kada mu nasloniš glavu na koljeno. Odsutno, refleksno i onako blisko će te češkati uz ono njegovo uobičajeno ”Pa jebemu, Bono…”. Roža će i dalje s tobom tražiti onu brzu kornjaču koja bježi od vas po vrtu. A ti ćeš onda bježati od Rože jer ti je puna kapa njezine buke. Ali to ćeš napraviti diskretno. Da se ne uvrijedi i da ne shvati. Pa da te nedajbože opet pronađe. Vito će i dalje ležati tamo gdje si ga ostavio, pa ćeš leći pored njega. On ti više paše od njegove bučne sestre. Vas dvoje imate taj neki umirujući efekt jedan na drugoga. Nekako ste si kompatibilni. Vas dvoje mi je najljepše gledati. I užasno sam žalosna što vaše prijateljstvo i ljubav nisu dulje potrajali. Jer znam da bi bili prekrasni.
Da. Tu si i dalje. S nama. I uvijek ćeš biti.
A ja? Oh, a ja…
Bolje da ti ne pričam što je sa mnom. Ja ću i dalje s tobom dijeliti svoje najveće tajne. Tiho ti ih šaputati u uho. O svim svojim srećama i tugama. I dalje ćeš prvi sve moje znati. A ja ću tebi i dalje čuvati leđa. Danas sam u tvoje ime potjerala onu mačku iz vrta koja te konstantno maltretira i koja ti se bezobrazno cereka s vrha krova. Shvaćam zašto te toliko nervira. Mala je malo arogantna. I mene je iznervirala. Uglavnom, bio je to jedan kratki zabavni trenutak smijeha. Htjela sam ti to reći, ali kada sam se okrenula oko sebe, nije te bilo. BUM! Udarilo me. Jako. Kako je zaboljelo…
Voljela bih da sam bez ove boli. Jer ta bol tako jebeno boli. Ali kada se već ta prokletnica morala tu u meni nastaniti, ne želim je se odreći. Jer njen izostanak bi samo značio da nije bilo sreće. A bilo je. Koliko je samo sreće s tobom bilo. Hvala ti na tome. Jesmo li mi tebi uspjeli pružiti i uzvratiti barem mali dio te sreće koju si ti nama tako nesebično i bezrezervno davao? Nadam se da jesmo. Želim vjerovati da jesmo.
A sada, gdje god da jesi, ako jesi, budi mi dobro, Bono moj.
Bono Bono…
Volim te.
Ali znaš ti to.
Znam da znaš.
I… Daj glas.