Jedna od prekrasnih nuspojava blaženog stanja je i nesanica. Barem kod mene. Nespavanje noćima, zbilja nešto famozno. Pripremaju li te to tijelo i glava za ono što te uskoro čeka? Ne znam. Možda. Priroda se zaista za sve pobrine. Baš lijepo. Jako pažljivo od nje. Zbilja. Da.
E sada, preskočit ću sve fizičke i psihičke boljke koje donose te neprospavane noći. Noći tijekom kojih ti ležiš buljeći u strop dok čitav svijet oko tebe hrče i spava snom pravednika. Nema smisla o njima. Jer ima ih puno. Jako puno.
Međutim, postoje i određeni benefiti nespavanja, odnosno dogode ti se neke stvari koje ti se vjerojatno ne bi dogodile da spavaš. Recimo, naučiš puno o životinjskom svijetu. Točnije, o galebovima. Da. Dobro ste čuli. Jeste li znali da ta đubrad nikad ne spava? Ali nikad. I ne samo da ne spavaju, nego ne prestaju graktati i kliktati cijelo to svoje (i moje) budno vrijeme.
Uvertira u njihov famozan koncert počinje oko 2h ujutro, kada se pojedinim solo pjevačima polako pridružuju ostali članovi orkestra. Sve to ide jako sporo, ali ide. Vježbaju, naštimavaju se, ujednačavaju se. Vrhunac se događa oko 4h ujutro. Pokazuju svu svoju pjevačku moć i impozantno zajedništvo nepostojećem auditoriju. Oko 5h ujutro se polako stišavaju, ali samo nakratko. Odmaraju glasnice. Jer moraju se vratiti na bis. Sa gostima iznenađenja. Priključuju im se mačke. Sve mačke ulice. Sve. Mačke. Sve. Ovaj bis, odnosno ovaj melem za uši traje oko sat vremena. Svi zajedno, u jedan glas. Zaista nešto prekrasno. E sada, još nisam otkrila zašto se nakon sat vremena bisa jave i susjedni psi. Je li to zato jer im je koncert super pa se priključuju i oni jer “idem jer volim šalu…” ili im je jednostavno dopizdilo pa žele da orkestar napokon utihne? Nisam sigurna, ne znam.
Znam samo da svaku noć i svako jutro ležim u krevetu, buljeći u strop široko raširenih očiju s popriličnim tikom i pijeskom u njima, proklinjem jebene galebove i pokušavam odagnati misao da mi je pradjed bio lovac. Čije lovačke gene vučem i ja. Pa zahvaljujući tim genima jako dobro gađam iz puške. Jako, jako dobro.
A kad kažem da pokušavam odagnati tu misao, to je ne zato jer bih osjećala grižnju savjesti, već zato što si na vrat ne želim navuči razno razne udruge za životinjska prava.
Ali opet, hormonalnim trudnicama se sve oprašta, zar ne?