Usmjeravanje djece je jedna od najtežih stvari s kojima se susretneš kao roditelj. Jer gdje i kako ih usmjeriti? Koji je pravi put? Pravi put za tebe ili za njih? Razgraničiti te dvije stvari nije lako kada si odrasla osoba sa vlastitim razvijenim stavovima i mišljenjima. Često griješimo, pa odvedemo svoju djecu putevima kojima mi želimo da idu, a ne onim putevima koje bi oni sami odabrali i htjeli. A opet, isto tako često pogriješimo puštajući ih u preveliku slobodu u kojoj se ne znaju i ne mogu snaći, pa se u njoj i izgube. I oni i mi. Osobito kada su mali. Premali i prečisti za ovaj veliki i ružan svijet.
Već nekoliko dana razmišljam o tome. Tragedije u našem susjedstvu su me i kao osobu i kao roditelja poprilično potresle i cijelo vrijeme se pitam u kojem trenutku roditelj tako zakaže? I možemo mi ovdje pričati i o okolini, o društvu, o sustavu, o vladi, o državi, o globalizaciji, o kapitalizmu, o, o, o… Ma o svemu i svima. Svih kriviti i optuživati. Za nešto što je vrlo jednostavno – bio tvoj zadatak. Onog trena kada postaneš roditelj dobio si ulogu brinuti i odgovarati za drugo biće. Odgajati ga. Usaditi mu određene vrijednosti. Učiti ga kako biti dobrim čovjekom, kako brinuti za sebe i druge. Biti suosjećajan i empatičan. Naučiti ga i pokazati mu što smije, a što ne smije. Što treba i može, a što ne. Razgovarati s njim. O svemu što ga zanima i ne zanima. Razgovarati toliko da ti jezik poplavi, a glava zaboli. Postaviti mu granice, ali ne one koje koče. Pružiti mu slobodu i pokazati mu što ona znači. Naučiti ga što sve s njom može, naučiti ga da s njom mora biti pažljiv, odgovoran i da ju ne shvaća olako.
A onda… Držati fige da si uspio. Da si uspio ovaj svijet obogatiti za jedno dobro stvorenje. Dobro, snažno, pametno, puno mašte i sa svojom glavom stvorenje. Simple as that, zar ne?