Prvi tjedan u kolovozu se obilježava kao Svjetski tjedan dojenja. Ako vam je pogled upravo pobjegao u smjeru kalendara, shvatit ćete da sam zakasnila s ovom konstatacijom. Ali dobro, oprostit ćete mi, zar ne?
Uglavnom, dojenje kao takvo se “službeno” počelo obilježavati davne 1992. godine s ciljem podizanja svijesti o njegovoj važnosti kao najzdraviji početak za dijete i majku. Prvenstveno ovdje pričamo o fizičkom početku, no uz njega je jednako bitan i onaj pozitivan psihološki aspekt koji dojenje nosi.
Međutim, nekako mi se čini da se na novopečene majke stavlja prilično veliki pritisak oko dojenja, pa se one nemalo puta osjećaju kao nemajke sa ogromnom grižnjom savjesti ako ne mogu dojiti. Nedovoljno dobre za svoje dijete kojemu ne mogu dati ono što im po prirodi “pripada”. Da ne govorimo o tome da kažu kako ne žele ili ne vole dojiti. Oh, tako im bogpomog’o!
”Moraš dojiti, barem ovaj početak!”
”Bebi treba majčino mlijeko!”
”Budi sretna što imaš mlijeka!”
”Dojenje je zdravo i korisno, da ne govorimo o tome kako je praktično i ekonomično!”
”Dojenje je nešto najljepše, to je nevjerojatna povezanost majke i djeteta!”
Da, sve su to istine i činjenice kojih je žena itekako svjesna. Njezina okolina ju na to ne treba podsjećati. Jer da, potrebno je osvijestiti dojenje. Poučiti i naučiti zašto je ono korisno. No također treba osvijestiti i da žena može imati izbor. Ona NE MORA dojiti ako to NE ŽELI. S njom je SVE U REDU ako NEMA mlijeka. Ona nije manje majka ako ne doji. Ponavljam. Ona nije manje majka ako ne doji.
Osobno, ne volim dojiti. Nisam voljela ni sa prvim djetetom, a bome ne volim ni sa drugim. No dojila sam. Nju. Dojim i njega. Što me gura? Ne znam. Možda grižnja savjesti ako ne dojim. Možda sve druge žene koje bi htjele, a ne mogu. A ja mogu. Je li to krivnja? Kakva sam ja to, koja mogu, a ne želim? Zašto ne želim? Iskreno, jer mi je puna kapa. Umorna sam od trudnoće. Od devetomjesečnih fizičkih i psihičkih promjena s kojima sam se morala nositi. Umorna sam od poroda koji te rastavio na proste faktore, koji te rascjepao. A oni te grubo pokrpaju, spajajući te natrag kao prokletu slagalicu. Umorna sam od čekanja da se oporavim, da prestane boljeti svaka kost, mišić i živac u tijelu. Da, umorna sam. Nemam više snage davati i dijeliti svoje tijelo. Koje, od onog trena kada postaneš majka, više nije samo tvoje. Ti više nisi samo svoja. Ti si njihova. Fizički i psihički. Zar nemam pravo biti iscrpljena? Zar nemam pravo sačuvati barem jedan mali, sitan atom snage za sebe? Samo za sebe? Zvuči li to tako loše? Ružno? Jesam li sebična zbog svojih misli? Jesam li nemajka zbog svojih riječi? Društvo kaže da jesam.
Da, znam. Nitko nije rekao da je lako biti mama.
Ali mene samo zanima kada prestaje teško biti ženom?