Zvoni mobitel.
Nono.
“Imate kakvih planova za sutra?”
“Nemamo.”
“Jel može Roža…”
“Može!”
“…s nama…”
“Slobodno!”
“…u Gorski kotar?”
“Da! Uzmite ju! Uzmite ju, molim vas!”
“I mislili smo da prespava kod nas?”
Tu sada već jecam. Brišem suze radosnice. Tresem se od ushita.
“ROŽA, SPREMAJ SE!”
“Zašto mama? Gdje idemo?”
“MI ne idemo nigdje. TI ideš s nonom i nonotom!”
“Tooooo! Gdje idemo?”
“Nemam pojma, idete. Oblači se! Brzo!”
Sretna je! Ali ne više od mene! Vadim iz ormara robu. Dajem joj što da obuče. Spremam joj ruksak. Ona ne prestaje pričati. Hodati za mnom po stanu i pričati. Pričati. I pričati…
Počelo mi se u zadnje vrijeme događati da od njezine priče ne čujem vlastite misli. Doslovno stojim i ne znam gdje sam i zašto krenula, dok ona stoji pored mene i “mamače” mi.
Razmišljam tako i sada…
Samo malo, nešto nije kako treba…
“Čekaj, stani!”
“Zašto?”
“Ne ideš danas, ideš sutra!”
“A dobro…”
Krene skidati tenisice.
“Ne skidaj!”
“Zašto? Pa idem tek sutra.”
“Zato! Ne skidaj! Da ne gubimo vrijeme na oblačenje i da te nono i nona sutra ne čekaju!”
“Dobro.”
“Budi obučena!”
“Dobro.”
“Ajde sada u krpe.”
“Zašto? Pa dan je.”
“Što prije odeš spavati, prije ćeš se probuditi i prije će nono i nona doći po tebe!”
“Tooooooo!”
“Ajde laku noć!”
“Samo da skinem tenisice!”
“Ne skidaj! Evo ti i ruksak u krevet, da ga ne tražimo sutra!”
“Zašto mama?”
“Jer vrijeme više nije novac, ljubavi. Vrijeme su sada moji živci. Laku noć sada.”
“Laku noć.”