Vodim prilično neaktivan život u smislu nekakvog vježbanja, rekreacije i općenito rada na sebi. Lijena sam, neda mi se i nemam vremena. Jer uza sve što radim, vježbanje kao takvo mi je zbilja zadnje na pameti. A i da vam budem iskrena, osjećam lagani otpor prema idealu savršenog tijela, a da ne govorim otpor prema pritisku kojeg mi žene imamo da ništa drugo osim spomenutog ideala ne valja.
No dobro. Nakon tri trudnoće i dva poroda, nakon što je tijelo prošlo što je prošlo iznutra i izvana, odlučila sam se za promjenu. Jer bez obzira na taj moj otpor, neimanje vremena i opću lijenost, kad se pogledaš u ogledalo, nisi zadovoljna s onime što vidiš. Jednostavno nisi i točka. Stavimo sa strane ono “cijeni svoje tijelo koje je prošlo svašta”. Cijenim ja… Zahvaljujem mu se na svemu jer me učinilo jačom i otpornijom, ali ponekada jednostavno žalim što nisam muško jer bih vrlo rado i bez tih zahvala ženskom tijelu.
Pa rek’o ajmo! Ajmo probati. Nakon malo više od tri desetljeća života na ovoj planeti, prvi puta izgovaram rečenicu: “Krećem vježbati!”
I krenula sam. Ovo sam ja nakon drugog dana. Možda se do sedmog dana uspijem dignuti s poda.
Što ono kažu? U zdravom tijelu, zdrav duh? Ma mater im njihovu…