Tribute bendovi su mi uvijek pomalo “škakljivi”. Nikad ne znam što bih mislila o njima. Pogotovo ako znaš svaku pjesmu, riječ, stih i ton napamet. I pogotovo ako si imao sreću i priliku vidjeti originalnog izvođača.
Pa tražiš dlaku u jajetu.
“Pogodio je ton, dobro je ovo dignuo…”
“Ovdje mi fali malo onoga…”
“E, to je to, da…”
“Joj, nikako, ovo su fulali…”
“Sjećaš se kako je bilo na koncertu, kako je ovu pjesmu izveo…”
Da, moram priznati da ponekada ne razumijem njihovo djelovanje.
Ponekada sam sretna što postoje i što na ovaj način odavaju počast glazbeniku.
Ponekada razočaraju.
Ponekada oduševe.
A ovi su oduševili.
Pink Floyd History sa simfonijskim orkestrom.
Možda u nekim trenucima pomalo predramatični za moj ukus, ali ljudi su ipak uspjeli rasturiti dvoranu. Uspjeli su me mislima odvesti na koncert Roger Watersa, što sam mislila da nikako neće uspjeti.
Hvala im na tome!