Zidovi su nam doma prepuni slika, postera, fotografija i crteža. U tolikoj sam mjeri opsjednuta “punjenjem” zidova, da samoj sebi moram priznati da sam možda malo pretjerala. Jer ni prašina više ne stane na te jadne, napaćene zidove. Ni prašina!
Ali svaku svoju/našu sliku volim i obožavam.
Svaka ima neku svoju priču, svrhu i smisao.
A ovaj zid… Ovaj mi je najdraži.
Najtopliji.
I meni najznačajniji.
I ne. Ne mislim stati. Nažalost. Jače je to od mene.
A ovi kišni dani su savršeni za plandovanje gdje bih još mogla ugurati ove koje na dnu ormara strpljivo čekaju svoje mjesto pod suncem 
Da. Imam ih još.
I da. Ove stoje uhero.
Znam. Sve mi stoje uhero.
Uvijek uhero.
Uvijek.
O jadnamimajka!