Negdje sam pročitala da se zemlja smije svojim cvijećem.
Ne samo da se smije. Nego se i ruga. Sigurna sam.
Jer ovo šareno đubre smrdi kao kuga. Kišem kao životinja.
Oči peku, grlo grebe, a glava ubija.
Ali iz bakinog je vrta, pa mi je nekako milo.
Unatoč tome što će me do kraja dana vrlo vjerojatno ubiti 
Još mi kaže da mi ga je ubrala s ljubavlju.
Dok brišem suze sa oteknutih očiju, pitam se zašto ljubav ponekada mora tako jako boljeti 
Ugodan vam ponedjeljak!
A meni sretno!