Upravo popunjavam papire za nastavak korištenja porodiljnog. Još šest mjeseci doma.
Mislim, da se razumijemo i da me nedajbože netko ne nazove nemajkom – nije toliko loše biti doma s bebom. Lijepo je. Da, puno će ih reći da moram uživati i cijeniti ove trenutke sada dok su ovako mali, slatki i debeli. Brzo to prođe i poslije ti je žao što su prošli… Ali ne. Meni nije žao. Upravo zato jer cijenim sadašnje trenutke, veselim se svim onim budućim i ne plačem za prošlim.
A mene, mene posao pokreće. Mozak mi tada radi sto na sat, puna sam ideja i elana. Imam energije i snage. I mogu sve. I na poslu i doma i između. A ovako kad ne radim, sva ta “ja” nekako splasne. Hodam po kući u pidžami, raščupane kose. Umorna kao pas od dana i od noći. Letargična, bez snage, u jebenoj kolotečini… Da, draža sam si na poslu.
Uglavnom. Popunjavam ja te papire. Sa sitnim gropom u grlu. Duša mi je malo zaplakala dok sam pisala završni datum porodiljnog. Oh ti nemajko, mislim si. A usporedno s ispunjavanjem papira, gledam slike iz Bure.
Jer sam mazohist.
I dođem tako do tih nekih fotografija naših Bura evenata koji su mi najdraži na svijetu. Toplo mi oko srca dok se prisjećam. Smijem se. A onda vidim kako se jedan obrazac konstantno ponavlja kad sam ja u pitanju. I mislim si: “Pa dobro, radim li ja tamo išta drugo osim što točim i nosim sebi i drugima cugu?”
Bilo kako bilo, na pola sam puta do povratka u svoju Buru.
Veselim se tome. Veselim se organiziranju svega i točenju svima.
Živjeli!