Istuširati se.
Oprati kosu.
Izbrisati smrad dječje hrane i rigotine sa sebe.
Obući čistu pidžamu.
Napraviti finu večeru.
I pojesti ju na miru.
Sporo gristi. Bez žurbe.
Popiti finu pivu.
Polako guštati u njoj.
Kao da imaš svo vrijeme svijeta.
Napraviti kokice.
Pogledati dobar film.
Ili pročitati par stranica knjige.
Po mogućnosti ne zaspati već na uvodnoj špici ili na prvoj rečenici.
Da. Imaš toliko “planova”, nakon što su djeca napokon otpremljena u zemlju snova. Kad kažem planovi, malo me duša zaboli. Jer ti planovi nekada nisu uopće bili planovi, već se sve to podrazumijevalo. A sada su postali dnevni ciljevi, često nelako ostvarivi. No to je sad već neka druga priča.
Uglavnom. Imaš sve te lude planove za navečer. Iako si mrtva umorna i najradije bi zaspala još jučer. Ali ne daš se. Jer sada imaš malo vremena samo za sebe. Nakon cijelog dana, napokon.
I onda ovako prosjediš čitavu večer na kauču, buljeći u jednu točku na zidu, dok vodiš dijalog sa samom sobom: “Ajde digni se. Odi se oprati. Evo sad ću. Koji film pogledati? Ima li uopće dovoljno kokica? Ajde, digni se. Evo. Sad ću. Samo što nisam.”
A točka na zidu pomalo počinje blijediti. Sve dok ne nestane. Jer si negdje usred vlastite unutarnje “ustati il’ odustati” borbe zaspala. I probudila se par sati kasnije. I dalje smrdiš. I dalje si gladna. Film je nepogledan. A knjiga nepročitana. Mali tamo plače u sobi. Probudio je tebe, sebe, sestru, susjede, nesusjede, sve okolne pse, mačke i šišmiše.
Dižeš se s kauča. Uzdahneš.
Dani nemaju kraja.
Ni početka.
Kao ni ti.