Jedna od trauma iz djetinjstva mi je nejedenje palačinki s rukama. Da, dobro ste čuli! Nikada ih kao mala nisam smjela jesti rukama. Brat i ja smo ih MORALI jesti s vilicom i nožem.
Svi koji osobno znaju moju majku, ovome su se sada vjerojatno nasmijali. Jer…pa, znaju je.
Ovi koji ju ne znaju se sigurno pitaju kakva je pobogu to majka!
I ja sam se godinama pitala isto. Jer oduzeti djeci sreću jedenja palačinki rukama…
Ne znam ljudi moji, evo zbilja ne znam…
Onda sam dobila djecu.
Zaklela sam se da, dok su pod mojim krovom, nikada neće jesti palačinke s priborom za jelo!
Ž’erite djeco moja!
Uživajte!
Kakva glupača.
Jer da. Rodila sam djecu.
A dobila prasce.
Upravo čistim Nutellu sa vrata od kupaone.
Ne znam kako se to dogodilo.
Zbilja ne znam.
Danas razumijem svoju mamu.
Ona nije htjela dobro nama.
Ona je htjela dobro sebi.
Jer…
…i ona je jednom davno rodila prasce.
Oprosti mi mama.
PS. Da, ok.
Imam zapisan recept za smjesu za palačinke u svojoj super kul kulinarskoj bilježnici.
Ajde, tko je bez grijeha – nek’ baci kamen prvi.
A ovi omjeri su najbolji.
Zahvalite mi poslije.