Danas se slavi Svjetski dan planete Zemlje.
Iskreno, ne znam ja tko tu i što točno slavi, ali sigurna sam da nitko od nas nije pozvan na taj rođendanski party. Dapače, ne samo da nismo pozvani, nego nismo više ni željeni.
Sinoć, oko 19 sati.
Rijeka.
Uspavljujem maloga u sobi. Mala se igra u dnevnom. Igrom slučaja, večeras sam sama doma s djecom. Odjednom čujem mukli tutanj. Poznat mi je, čula sam ga prije nekoliko mjeseci kada su nam se od njega tresli prozori, a zidovi popucali. Zvuk je to od kojeg svi užasno strahujemo, osobito zbog svega viđenoga u zadnje vrijeme.
Tutanj.
Mukli zvuk.
Vibracije.
Stiže.
Potres.
Nevjerojatno je kako mozak funkcionira u tim trenucima. Kao da te refleksno navodi na automatske radnje, ne dajući ti do znanja što zapravo radiš. Ti u tim trenucima ne razmišljaš. Samo postojiš i činiš.
Grabim maloga jednom rukom, nogom otvaram vrata od sobe, u jednom koraku stižem u dnevni i drugom rukom grabim malu koja stoji u šoku nasred dnevnoga. Sve je to trajalo milisekundu. Milisekundu. Nisi postao ni svjestan što se događa, a već je bilo gotovo. Toliko kratko, toliko nasreću beznačajno, da ti je zbog svih onih koji su doživjeli strahote od potresa u ovih zadnjih par godina, zbilja neugodno reći da su ti se noge odsjekle. Ali jesu. Umrla sam od straha. Od toga da postoje stvari od kojih ne mogu zaštititi svoju djecu, koliko god da ja preskakala prostorije u jednom koraku i na leđima ih oboje nosila.
“Mama, ne brini. Mislim da su to astronauti slučajno udarili Zemlju.”, kaže mi mala, dok ja pokušavam smiriti drhtavicu u nogama.
Kako stvari stoje, čini mi se da ćemo svi mi morati gore tim astronautima, pomislim.
Jer izgleda da nas ova planeta više ne želi.
A da sam na njenom mjestu, ne bih ni ja.