Ovo dvoje.
Nju u svemu vode emocije.
S jedne je strane prilično intuitivna i empatična. Može osjetiti kako ljudi oko nje dišu i tome se prilagoditi. Njezino viđenje drugih, kao i same sebe, nerijetko me ostavi bez riječi. S druge strane je jako ishitrena i svojeglava. Prvo skoči, pa tek onda kaže ‘hop’. Ne dozvoli da joj se objasni ili uopće pristupi jer želi izgurati svoje pod svaku cijenu. Što me kao roditelja jasno izluđuje.
On je, čini mi se, čisti mozak.
Sve oko sebe promatra sa distanciranom znatiželjom i kao da u glavi važe vrijedi li to što je vidio njegovu reakciju. Njegov vid zabave je složiti sve što treba biti složeno. Veliko veselje mu pruža napraviti red među igračkama. Ali to veselje nije ništa naspram nevjerice i šoka kada mu sestra sve što je složio razbaca i “posloži” svojom nekom logikom. Tu se opet javlja ono njegovo vaganje: “Ima li smisla reagirati na ovu tuku ili ne?!”
Uglavnom. Poanta priče?
Da su moje slike na zidu pomno promišljene.
Da su imale smisla i prije nego što je smisao postojao.
Eto, in your face moj NEMUŽU, in your face!