Nisam ljubitelj ratne tematike.
U bilo čemu, pa tako ni u književnosti.
Ali neke od najboljih knjiga koje sam pročitala su upravo takve.
Ova Dežulovićeva me istovremeno toliko nasmijala, koliko i rastužila. Na “površini” tako duhovita, da sam se u nekoliko navrata od srca naglas nasmijala. Ali u svojoj suštini i ispod te površine zapravo tako potresna da sam si zbog svakog svog odbjeglog smijeha htjela opaliti šamar.
Knjiga pokazuje sav ratni besmisao. Apsurd. I nepotrebnost. Profiterstvo i bezdušnost jednih. Ideale i vjerovanje u nešto više od njih samih ovih drugih. I nažalost, tužne sudbine svih njih. Nas. Jer u ratu drugačije ni ne može.
I na kraju. Nije bitno gdje si. Ni što si. Koju odoru ili odijelo nosiš. Jesi li Đo ili si Pako. Jesi li tamo li si vamo. Jer u konačnici, svi smo jednaki.
U svojim pričama.
Težnjama.
Snovima.
I sudbinama.
Na kraju svega, sve te besmislice treba pustiti.
Kako? Tako da na početku kažeš: “U redu je tetko Žuža, jebo sad hiljadu dinara.”