Sviđa mi se ovaj moj pročišćeni kantun.
Osobito kada znam što mi je “iza leđa” – još uvijek neraskićeni bor, kutije koje čekaju božićne ukrase, lampa i biljka koje inače stoje u ovom kantunu, dječje igračke na sve strane, prljavi balkonski prozori, parket išaran flomasterima, štrik sa mokrom robom nasred dnevnog…
Da nastavim nabrajati? Bolje ne. Jer ima toga još. I još. I još. I kako je moguće da kaos enormnih razmjera uvijek uspije stati i naći svoje mjesto u malenom prostoru? 
Zato mi je lijepo gledati u ovo.
Baš jako lijepo.
Ignoriram sve ostalo.
I mislim si… ako dovoljno dugo budem ignorirala, možda nestane sve ono što je iza mene?
Možda me Drakula i ova ekipa nekako spase.