Što sve neću napraviti za Buru, mater joj…
Jesam, ja koja imam užasan strah od bilo kakvih javnih govora pred nepoznatim ljudima, stala sam za gradsku govornicu i održala govor koji mi se onda činio kao da traje satima i da se neće otopit’doljeta, majkemi.
Ali eto. Bila sam. Govorila sam.
Rekla što sam htjela. I neka sam.
Jer učinila sam to prvenstveno radi sebe.
Da ne budem jedna od onih koje ne podnosim – koji puno zuje, a malo meda daju.
A znam puno takvih.
Puno i previše.
Zadnjih nekoliko mjeseci u sebi osjećam ogroman bijes i ljutnju. Iako su mi one jedne od onih najmrskijih emocija koje pokušavam uvijek izbjeći u širokom luku, ipak im moram odati priznanje da su upravo one – one koje me guraju čitavo ovo vrijeme da radim to što radim.
No… Više ni ne znam zapravo što ja to točno radim. Ni zašto radim. Čemu? Borim se protiv vjetrenjača. Umorna sam i isfrustrirana. Želim se riješiti i tog bijesa i te ljutnje. Dosta mi ih je.
Jedu me i proždiru me. Ne daju mi disati.
Ne daju mi da zaboravim.
Nepravdu, bezosjećajnost i licemjernost kojih sam se nagledala u cijelom ovom periodu.
Ne daju mi da zaboravim one koji tvrde da su sposobni, a nisu. Zbilja nisu. One koji tvrde da hoće, žele i mogu. A zapravo ne žele. Ne žele. I točka. Ne daju mi da zaboravim sve te pametne glave, razna glasna ”ja-ja-kanja”, a u konačnici zapravo – sva ta makova zrna.
Jer kad treba, ali kada zbilja treba – nema nigdje nikoga. Čuješ samo poneki tihi ”trebalo bi”.
Da. Možda trebam odati priznanje svojem bijesu i svojoj ljutnji. Zahvaliti im. Možda.
Jer naučila sam. Shvatila sam. Ok, jesam.
Ali sada bi bilo dosta. Mrske moje emocije, napustite ovu ludu, čupavu glavu, molim vas!
Jer znate što? Problem s bijesom i ljutnjom nije samo ta bora mrštenja na čelu s kojom se budiš ujutro i s kojom ideš navečer spavati. Problem s bijesom i ljutnjom nije samo to što u glavi dnevno prevrtiš milijun filmova od kojih nijedan nema dobar scenarij. Problem s bijesom i ljutnjom nije samo što s vremenom počneš siktati i na najmanju sitnicu, pa i na ljude na koje ne bi trebao siktati.
Problem s bijesom i ljutnjom je zapravo to što sve one dobre i lijepe stvari prolaze mimo tebe.
Ne primjećuješ ih. Ne vidiš ih.
A trebao bi ih vidjeti.
Moraš ih vidjeti.
Zaslužuješ ih vidjeti.
I onda na kraju svega, što ja to zapravo želim?
Želim da ovaj naš truli grad napokon počne brinuti o svojim ljudima.
I želim da ljudi napokon izvade glave iz svojih guzica.
Toliko.
Hauk.