Ponekad mi dođe da po Buri zakačim razne upute.
Nazovimo ih zapravo dobronamjernim savjetima i eventualnim prijedlozima.
Kad ulaziš, lijepo je reći “Dobar dan”.
To je stvarno baš lijepo. Vjeruj mi.
Slobodno gledaj, istražuj po Buri, isprobavaj.
Ne brini, neću te tlačiti. Dapače, puštam te. Sloboda narodu, sloboda tebi i meni, sloboda divnoj tišini i vlastitim mislima unutar nje. Možemo razgovarati tri sata. Ali možemo i šutjeti. Nisam “jedna od onih”, ne ponašam se tako prema tebi. Zato se ne moraš ni ti ophoditi prema meni kao “jednoj od njih”.
Što god to značilo.
Ne bacaj nakit po stolu.
Ne bacaj torbe po podu.
Ne bacaj odjeću po garderobi.
Općenito – ne bacaj ništa nigdje.
Znaš, netko je to napravio.
Nacrtao, skicirao, dizajnirao i sašio.
Netko živi za to i od toga. Netko je uložio cijelog sebe u to. Za nekoga tko će to kupiti i znati cijeniti. Zato budi malo pažljiviji prema tuđem radu.
Zašto to toliko košta?
Pročitaj crticu iznad.
To možeš i ti napraviti?
Pa onda ajde. Napravi.
Nebo ti je granica.
Sve ti je crno kod nas?
Žao mi je što te moram demantirati u tome.
No hej, nismo jedine u gradu, zar ne?
Ne struži vješalicama po štenderu kao da nema sutra. Grebeš nam štendere i uništavaš ih. I za boga miloga, čuješ li ti kako je to grebanje bučno i nemilosrdno prema ušima?
To smeće koji si izvadio iz svog džepa/svoje torbe i ostavio na našem pultu bez ikakve riječi ili pak smeće koje si bacio u naše žardinjere ispred ulaznih vratiju – reci mi molim te, što da ja točno radim s time?
Dogode se lapsusi, slučajne greške i moguća nepažnja. Tvoja šminka na odjeći je jedna od njih. No sve ok. Riješit će se to. Mora se riješiti, oprat ćemo. Nema potrebe da bježiš iz Bure zbog toga. Zbilja nema potrebe. Ne jedemo.
Nije lijepo kada djeca skaču po dućanu. Po tabureu. Kada lupaju po stolu, po pultu. Kada se igraju lovice po garderobi ili skrivača po skladištu. Žao mi je, ali tu ne vjerujem u nikakvu slobodu. Moja vlastita djeca ne smiju to raditi u mom dućanu. Zašto bi onda to isto tvoja smjela?
Zamisli da umjesto “Daj mi”, kažeš “Molim te”. Zamisli to!
A zamisli samo da prilikom izlaska kažeš “Doviđenja”! To je isto baš lijepo od tebe.
Kao i onaj “Dobar dan” na početku, zar ne?
Ne znam.
Možda je do mene.
Možda mi je samo ponedjeljak?
