O svemu pomalo. I o ničemu previše.
”Želim ti sve najljepše u životu, ali ti najviše od svega želim dijete isto kao što si ti.”Rečenica je to koja se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Rečenica koju je prabaka govorila mojoj baki, baka mojoj mami i na kraju moja mama meni. I da, svakoj se od nas ova vještičja prognoza…
Od trenutka kada sam postala mama, počela sam se bojati onog dana kada će moje dijete pokazati svoje razmaženo lice. Kada se svi moji pokušaji da ju ne učinim razmaženom pokažu kao totalan fijasko, a ona mi plačnim glasom odgovori ”neću” ili ”moje”. Kada me pokuša vrtjeti oko svog malog prstića, a ja joj to…
Nisam htjela pisati o ovome. Jer mi je toliko mučno. Toliko, da mi je o tome teško čak i razmišljati. Pomisliti. Izgovoriti naglas. Ali sve druge riječi, svi drugi pisani tekstovi su toliko banalni i nebitni u ovom trenutku. Jer dok ja upravo sjedim u sigurnosti svog sretnog doma i gledam svoju dvogodišnjakinju kako veselo…