O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Jedno od najtežih i najizazovnijih stvari koje sam doživjela u svom kratkom roditeljskom stažu je odvikavanje od pelena. S obzirom da je mala pokupila gene svog tate te je njegova uzduž i poprijeko (čitaj: tvrda je ka’ magare), prilično nam je otežala stvar. Ponekada bih, u trenucima očaja, pomislila da nam otežava namjerno, samo kako…
Pred nekih dvadesetak dana smo proslavili 11 godina veze. Kada kažem ”proslavili”, mislim:”Čekaj, jel’ nam danas godišnjica?””Koji je datum?”‘’14.04.””Mislim da je.””Da, ja isto mislim da je to danas.””A dobro, neka nam je onda sa srećom!””Ajde, neka je!”A kada kažem proslavili ”vezu”, na vezu zaista i mislim jer me đubre ni nakon 11 godina veze neće…
”Želim ti sve najljepše u životu, ali ti najviše od svega želim dijete isto kao što si ti.”Rečenica je to koja se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Rečenica koju je prabaka govorila mojoj baki, baka mojoj mami i na kraju moja mama meni. I da, svakoj se od nas ova vještičja prognoza…
Šest ujutro. Budim se. Moram se istuširati za posao. Sinoć nisam stigla. Zaspala sam u nekom kantunu stana. Na nogama. Ja mislim. Ona još spava. Imam vremena. Za sve. I za spremiti nju za vrtić i sebe za posao. Ulazim u kadu, šamponiram glavu. Čujem tapkanje malih stopala u blizini. Zar je moguće? Kvaka se…
Godina prođe, dan nikada. Kaže Laušević. I kako li samo ima pravo. Osjećaš se kao da stojiš na mjestu, u vrtlogu beskraja. Kao da dani nemaju ni početka ni kraja. Sve je to jedna velika masa, čušpajz u kojemu imaš glavnu ulogu, bez nominacije za Oscar. A onda odjednom, godina prođe. Pa kako? Kada? Toliko…