Ako po internetskim bespućima tražite bilo kakve tekstove o trudnoći, nećete ostati razočarani količinom podataka koji vam se nude. Količinom, ne i kvalitetom, da se razumijemo. Razni savjeti i trikovi za sve periode trudnoće su vam jednostavno pruženi na dlanu. Čak i prije trudnoće – kako, gdje i zašto začeti. Da, ima i toga. Postoje i aplikacije preko kojih možeš pratiti razvoj svoje trudnoće po tjednima. Koje te obavještavaju kada ti je termin, koliko si se udebljala, kada ti je vrijeme da odeš na pretrage krvi i šećera, pa čak i kada je vrijeme da ostaviš sve što radiš u tom trenutku i natočiš si čašu vode. Da, zaboravi na ginekologa. Ovaj pametni svijet tehnologije radi sve za i umjesto tebe. A savjeta… Oh, koliko samo savjeta po internetu… O svim simptomima i nuspojavama. Što smiješ, što ne smiješ. Što bi trebala, a što moraš. Što jesti, što ne jesti. Što piti, što ne piti. Kako se kretati, kako odmarati. Kako ublažiti mučnine. Kako liječiti hemeroide. Kako spriječiti nastanak strija. Kako njegovati kožu. Kako njegovati kosu. Kako njegovati duh. Kako se psihički pripremiti za dolazak prinove. Kako urediti stan. Sobu. Ormar. Koje gaće kupiti. Grudnjak. Što spakirati za odlazak u bolnicu. Što pripremiti za povratak iz bolnice. Kako se oporaviti. Kako dojiti. Kako brinuti o sebi. Kako brinuti o bebi. I tako dalje. Tako bliže. Tako šire i uže.
Da ne govorim o tome kako svaki, ali apsolutno svaki članak završava famoznom porukom: ” Uživajte u svojoj trudnoći i u ovom slatkom iščekivanju?” Pitam se kako uživati dok si brišem rigotinu s lica i mažem si dupe kremom za hemeroide? Dok trošim pare kupujući si sve moguće preparate protiv strija, a za koje znam da jednostavno nemaju smisla? Dok me pucaju hormoni, pa više ne znam gdje mi počinje smijeh, a završavaju suze? Dok tražim po ormaru u što bih mogla stati, a da me ne stišće i ne žulja? Dok mijenjam donje gaće 10 puta dnevno jer se na svaki treptaj oka zapišam do koljena. A prespora sam da bih stigla i preteška da bih potrčala do wc-a. Oprostite na izravnosti, ali ako stavimo sa strane sreću koju osjećamo jer ćemo svoju malu familiju povećati za još jednog člana, trudnoća je zapravo u svojoj suštini upravo sve ovo gore navedeno.
Eto. Zavrti ti se u glavi i više ne znaš što si pročitao. Osjećaš se poprilično izgubljeno. Meni je osobno najinteresantnije čitati sve te tekstove iz jednog psihološkog aspekta. Svi su pisani šturo i kao po nekoj šabloni. Sa nestručnom kontradiktornošću se piše o svim fizičkim i psihičkim promjenama kroz koje prolazimo u drugom stanju, koje tako nonšalantno konstantno nazivaju blaženo. A sve koje smo ovo prošle ili to prolazimo, sa sigurnošću znamo da nijedna od tih promjena nije nikako lagana, a najmanje blažena. Prvenstveno je potrebna prilagodba. Tijela i uma. A onda je potrebno slušati. Svog doktora i samu sebe. Ako mene pitate, nikoga trećeg. U suprotnom poludiš. Toliko različitih savjeta i iskustava, a svaka je trudnoća individualna. I kada kažem svaka, onda zaista i mislim – svaka.
Recimo, razlika u ove moje dvije trudnoće, jedne koju sam prošla i druge koju upravo prolazim su enormne. Različite u apsolutno svakom aspektu. Od fizičkog stanja do stanja uma. Od moje okoline, one bliže i one dalje. Od raznih okolnosti, uvjeta… Svega! Ne, ništa nije isto. Ja nisam ista. I to je skroz ok. Zar ne?
FIZIČKO STANJE BR. 1
Bilo je, ajmo reći lijepo. Sve je išlo svojim tijekom. Nisam izlazila iz nikakvih okvira. Usudila bih se reći da sam čak bila u onoj trudničkoj šabloni. Sve ono s čime sam se mučila u prvom tromjesečju, u drugom je nestalo kao rukom odnešeno i baterija mi je konstantno bila napunjena na 100%. Nemalo puta bih čak i zaboravila da sam trudna. Bili smo tada u gadnim adaptacijskim radovima u stanu i sve sam to hendlala s priličnom lakoćom. Ok, nisam baš mogla micati planine, ali sam recimo jedan prilično težak keramički lavandin mogla dignuti s poda na dasku u kupaoni bez ikakvog problema. U 8. mjesecu trudnoće. Dok su iza mene stajala dva majstora i On, u čudu i šoku me sva trojica gledajući. Ne sjećam se koji je od njih viknuo na mene. Ne sjećam se ni tko mi je lavandin ‘oteo’ iz ruku. Sjećam se samo toga da mi nikako nije bilo jasno zašto se deru na mene. Pa morala sam odlučiti gdje ćemo izbušiti rupu na dasci za lavandin, zar ne? Ništa ih nisam razumjela. Koji im je? Sve dok me nisu morali podsjetiti da sam trudna. Oh da, pa vidi stvarno! A da vam ne govorim da sam radila do zadnjeg trena. Porodiljni sam počela koristiti ne zato jer sam htjela, nego zato jer sam morala. Država me prisilila. Prokletnica. Što se mene ticalo, mogla sam na poslu i roditi. Kada smo već kod toga, sjećam se da sam sjedila doma (prisilno, jel) za radnim stolom, odgovarala na mailove dok su mi istovremeno išli trudovi.
”Evo čekaj, sad ćemo u bolnicu, samo da još ovo dovršim do kraja!”.
Ah, good times…
FIZIČKO STANJE BR. 2
Božemesačuvaj, pa kakve su ovo muke! Nemam drugih riječi kojima bih opisala ovu trudnoću. Ponekada se religiozno pitam, iako nisam religiozna – što sam ja to Bogu skrivila da mi bude ovako? Stavimo na stranu mučnine koje ni na polovici ove trudnoće još nisu završile. Stavimo na stranu i oticanje teških nogu, umor od ničega, spavanje u bilo kojem trenutku, nemogućnost pronalaska pravog ležećeg/sjedećeg/stajaćeg položaja i još mnogo drugih (normalnih) trudničkih tegoba. Stavimo sve to malo sa strane. Jer iako ništa od toga nije lako, sa svime time se zbilja da živjeti kroz ovih 9 mjeseci. Izdržiš, moraš. Nemaš izbora. A i nisi sazidana od šećera. Ok, možda i jesi, ovisi koliki ti je trudnički poriv za slatkim. No dobro.
Uglavnom, onog trena kada ti ginekolog ozbiljnim tonom naredi MIROVANJE, znaš da nema zajebancije. Uhvati te neka mala snaga jer si tek na pola puta do kraja, a ti nemaš force napraviti ni par normalnih koraka od jedne do druge prostorije bez da ne osjetiš bolove. Obaviti bilo kakvu dnevnu aktivnost postaje nevjerojatno teško i jednostavno neizvedivo. Svijet se oko tebe vrti i kreće, ide svojim tijekom, a ti nemaš snage pratiti njegov ritam. Osjećaš da ćeš se raspasti kao kula od karata na samo jedan, ne krivi, već bilo kakav pokret. I pitaš se, ako je sada ovako, kako će biti za koji mjesec, kada se trudnoća bude privodila svome kraju?
PSIHIČKO STANJE BR. 1
Jasno je da u svakoj trudnoći nad nama imaju vlast hormoni. No ipak mi se čini da oni ne mijenjaju bitno našu glavu, naše misli i našu samu suštinu, već više utječu na načine na koje ćemo u određenom trenutku reagirati ili kako ćemo nešto percipirati. I iako mi prva trudnoća nije došla ni slučajno, a bome ni neželjeno, bilo mi je prilično teško nositi se sa stanjem u kojem sam se našla. Ušla sam na nepoznat teren i morala sam prilično lamatati rukama i nogama kako bih održala glavu iznad vode. Bila sam manje sretna trudnica, a više trudnica u konstantnoj brizi i suzama. Svi su mi smetali, svi su me nervirali. Samu sebe najviše. Ponekada bih bila i malo agresivna. Jednom sam čak i Njega gađala spužvicom za suđe. Nisam pogodila jer ne znam gađati. Ali i da jesam, ne bi ga boljelo. Gađala sam ga spužvicom, ne kamenom. Tješila sam se tada ovim blijedim opravdanjem.
PSIHIČKO STANJE BR. 2
Koliko strah od nepoznatoga utječe na nas, shvatiš tek kada prođeš i prolaziš opet kroz isto ili slično. Jer ovaj put znam što očekivati. Barem po pitanju svoje glave. Iako sam očito rođena da vječito budem crnih misli, druga trudnoća je ipak došla na ”mirniji teren”. Tome su svakako doprinijele okolnosti u kojima se nalazimo. Ovaj put ne trčimo za majstorima, što zbilja olakšava stvar. Skučili smo se, uredili smo si život. Stariji smo i zreliji. Jednog potomka već imamo, pa bih se usudila reći da smo i tu mrvicu pametniji. Ali samo mrvicu. Da se razumijemo, ne živimo ispod šarene duge. Nema tu nikakvih jednoroga ni vila. Puni smo uspona i padova. A tako treba i biti. Jer kada podvučem crtu ispod svega, ipak se nalazim u nekom balonu sreće i mira. Dobro, u tom balonu ima sve manje i manje mjesta s obzirom da rastem nemilo, ali to je već druga priča.
OBJAVA TRUDNOĆE BR. 1
Prva trudnoća je uvijek neočekivana za vaše bliske ljude. Rečenica ”Trudna sam!” na sve njih djeluje kao nekakva eksplozija sa čitavom paletom emocija. Zaori se smijeh, oči se orose od suza, neki i zajecaju, otvaraju se boce, toči se u čaše, Njega se tapša po leđima, mene se grli, viče se BRAVO, SVAKA ČAST i ostale poskočice. Uglavnom, prilično je veselo, bučno i izgleda kao da ovo slavlje neće nikada završiti.
OBJAVA TRUDNOĆE BR. 2
Druga trudnoća, za razliku od prve je očekivana. I kad kažem očekivana, onda ona to zaista i je. Svi oni kao da samo čekaju jer im je takav slijed događaja jedini logičan s obzirom da DIJETE NE MOŽE BITI SAMO I JEDINAC. Pa na rečenicu ”Trudna sam!”, dobiješ odgovor ”Bravo, tako treba, bilo vam je i vrijeme!”. Ok, otvara se boca i ovaj put, ali možda ipak sa malo manjim žarom. Jedini koji pokazuje isti žar je onaj koji je prošli put zajecao. Taj jeca i sada.
KILOGRAMI BR. 1
Dakle, u prvoj trudnoći sam bila kao omanji tenk. Samo što bih trepnula, dobila bih, ma evo brat bratu, najmanje pet kilograma. Pa računam, koliko sam puta trepnula kroz 9 mjeseci. Pomnožim to sa spomenutim kilogramima… I onesvijestim se od brojke. Da, kažem vam. Tenk. I interesantno je kako ti nitko od tvojih neće reći da si ogromna. Što je očito izbjegavanje slona u sobi. Doslovno i metaforički.
”Pa dobro, malo jesi dobila, ali nije to ništa strašno… Ma daj molim te, pa trudna si! Dvoje vas je, sve ti je to normalno… Ma ne brini, to će se sve brzo otopiti, čim rodiš…”
Ti ih slušaš, blijedo ih gledaš, gledaš sebe u ogledalo i misliš si ”Koji klinac?”
KILOGRAMI BR. 2
E druga trudnoća je potpuno druga priča. U ovih 5 mjeseci još uvijek nisam dobila ni polovicu kilograma od prošle u isto ovo vrijeme. S čime sam prilično zadovoljna. Jasno, dobila sam ja i vidim ja da sam dobila, ali znate… Nije loše kada se pogledaš u ogledalo, pa i dalje vidiš svoje lice, a ne oteknutu verziju sebe. I misliš si, ok, nije loše. Može i gore. Može i bolje, ali može i gore, svakako. Pa da i dobijem do kraja još toliko – to i dalje nije onoliko koliko sam imala prošli put. Bravo ja. Tješim se. Eeeee, ali ovi tvoji, isti koji su se u prvoj trudnoći pravili slijepi, sada su naglo otvorili oči.
”Baš si se udebljala. Moraš malo pripaziti. Mislim, govorim ti to radi tebe, da tebi bude lakše…”
A ti ih opet slušaš, blijedo ih gledaš i ovaj put, vraćaš film koju godinu unatrag i opet si vrtiš dvije iste riječi u glavi: ”Koji klinac?”
TRUDNIČKI SIMPTOMI BR. 1
Sve ti je. Apsolutno te sve hvata. Mučnine, probavne smetnje, hormoni, nesanica, umor…
Ima toga koliko hoćeš. Ali onda nakon nekog vremena ovi prvi simptomi završe. Ustupe mjesto nekim drugim, onim kasnijim simptomima, ali ništa toliko strašno. Izdržljivo, skroz ok i ‘oh, pa ja bih mogla ovo opet’.
TRUDNIČKI SIMPTOMI BR. 2
Ponavlja se. Sve ti je. Apsolutno te sve hvata. Opet. Sve što su ikada izmislili. Ali ovaj put n-tu. I ne, ne nazire se kraj. Prvi simptomi ne nestaju, već se samo malo stisnu da naprave mjesta drugim simptomima. Još simptoma, još, još i još!
O majko mila! Gdje je ono svijetlo na kraju tunela o kojemu uvijek svi pričaju? I što sam ono prošli put rekla, da bih mogla opet? Jesam li ja glupa ili što?
TRUDNIČKI MOZAK BR. 1
Kad smo već kod toga jesam li glupa… Da, ovo je nešto prilično specifično. Navodno je trudnički mozak fenomen. U mom slučaju zaista i je. Mogu to potvrditi i ja i svi oko mene. Shvatiti nešto osnovno i jednostavno mi je postalo nevjerojatno komplicirano. Ne shvaćam ništa. Izgovoriti i sjetiti se prave riječi u pravom trenutku je nemoguća misija. Toliko glupa i blentava u životu nisam bila. On mi je čak kupio Scrabble, društvenu igru riječima. Igrala sam ju sama sa sobom i vježbala. Toliko.
TRUDNIČKI MOZAK BR. 2
Povijest se ponavlja. Opet sam glupa. Opet buljim u ljude kao tele u šarena vrata dok mi pričaju. Iz njih izlaze riječi koje uopće ne razumijem. Istovremeno, ja ne znam stati sa svojom pričom. Ovom svom pričam najviše. A jadantije. Vidim mu u očima ozbiljnu fizičku bol kada se zalaufam. Jer priče su mi postale dugačke i nepovezane. I dosadne za poludjeti. Samu sebe ne mogu slušati. Ali svejedno pričam i dalje. Jer mi mozak jednostavno ne percipira kada bih trebala stati. Nijedan od ova dva koja imam u sebi.
JELO I PIĆE BR. 1
Trudim se jesti zdravo i raznoliko, sa što više voća i povrća. Trudim se paziti što i kako jedem. Iz razno raznih razloga nije dobro jesti ni krvavo, ni sirovo, ni umjetno, ni preslano, ni preljuto i tako dalje i tako dalje. Da, sve ja to pratim. Pazim. Ok, ponekada se malo zanesem, ali tko je bez grijeha… Od tekućine, pije se samo voda i poneki čaj. Voljeno pivo mi ne ide, ali i da ide – ne pada mi na pamet. Alkohol, kava, gazirana pića, ništa to. Prestala sam pušiti momentalno. Moram misliti na svoje zdravlje i zdravlje bebe.
JELO I PIĆE BR. 2
Ne pratim što, kako i kada jedem. Ne pazim i ne trudim se. Boli me svaka kost u tijelu, jedva se krećem, trudna sam i imam jednog četverogodišnjaka uz sebe. Dakle, ako želim pojesti prokleti hamburger sa ljutim umakom, onda mi daj prokleti hamburger sa ljutim umakom! Poslije ću misliti koliko mi je naštetio i koliko mi nije trebao. Možda. Vjerojatno neću. U ovih 5 mjeseci sam popila dvije male čaše pive i popušila sam par cigareta. I bilo mi je lijepo. Ne osuđujte. Umorna sam. A mali, unatoč ovoj njegovoj mami ‘of the year’ i dalje ima svih 10 prstiju i svi organi u tijelu mu lijepo rade. Kažem, ne osuđujte. Ne previše.
PRIPREME ZA BEBU BR. 1
Čim sam saznala da sam trudna, počeli smo tražiti i kupovati sve ono što je bebi prijeko potrebno. Znate ono, krevetić, stol za prematanje, kolica i sav taj krupni namještaj. Tražili, našli, kupili. Zatim je slijedilo punjenje ormara. Tutice, benkice, krpe i krpice, čarape, kape, ručnici ovakvi i onakvi, posteljina, dekice, pelene jedne, druge i treće, kreme za guzu, kreme za tijelo, kreme za glavu, šamponi za tuširanje, češljevi, štapići za uši, maramice suhe i mokre, svi mogući medikamenti, bočice, dude, izdajalica… Da, više manje je sve bilo spremno već na pola moje trudnoće, ako ne i prije. Osjećala sam takav pritisak i strah da ništa nećemo stići, pa smo uslijed moje panike od stana napravili, (nakon što je prestao izgledati kao gradilište) manji Beba Centar.
PRIPREME ZA BEBU BR. 2
”Ok, ovo nam ne treba.
Ne treba nam ni ovo.
Ovo imamo.
Ovo smo imali, pa nismo nijednom iskoristili.
Ovo je bačen novac.
Treba li nam ovo?
Ma mislim da ne, može se i bez toga…”
Otprilike tako nekako idu naši razgovori što (ne) kupiti za Bebu broj Dva. Zbilja, toliko je toga nepotrebno. A mali će ionako naslijediti stvari od sestre. Osim haljinica. I pokojih ružičastih tutica. Valjda, vidjet ćemo. Neke su u prilično dobrom stanju… O da, skoro sam zaboravila. I osim krevetića. On je dao svoje. Pa moramo nabaviti novi. Kada? Hoćemo. Ima vremena. Kažem ja, a dani na kalendaru se jako brzo križaju. Prebrzo. Ali vrag odnija prišu. Bit će, bit će… Ah siroti mali…
PRAĆENJE TRUDNOĆE BR. 1
Prije sam spomenula razne aplikacije s kojima možeš pratiti svoju trudnoću, odnosno tjedne u kojima se nalaziš i što se događa s tvojom bebom u trbuhu. Jesam, bila sam jedna od tih nadobudna trudnica. Instalirala sam si aplikaciju. I pratila sam. Svaki dan. I to po nekoliko puta. Točno sam znala, ne u kojem sam tjednu, već u kojem sam danu. Pratila sam razvoj našeg prvijenca te sam svih obavještavala koji organ se kada razvio, kada su se pojavile ruke, noge, prstići, kada je tijelo sustiglo veličinu glave, koja su se osjetila i kada razvila, kada nas mala može čuti, kada reagira na svjetlost itd, itd. Da, bilo je to uzbudljivo doba. Doba kada sam otkrila čari tehnologije.
PRAĆENJE TRUDNOĆE BR. 2
Instalirala sam si opet aplikaciju. Pa sam ju deinstalirala. Što će mi to, samo mi zauzima memoriju na mobitelu… Ovaj put sam sve, samo ne nadobudna trudnica. Znam u kojem sam mjesecu, ali ne mogu vam sa sigurnošću potvrditi u kojem sam tjednu. Upravo dok pišem ove riječi, pogled mi je skrenuo prema kalendaru i pokušavam izračunati koliko još otprilike do poroda. Nisam sigurna. I neću vam lagati. Nisam načisto što se točno događa s našim drugim djetetom u trbuhu. Jednom mjesečno me moja ginekologica o tome obavijesti, kaže da je sve u redu, da je sve na svom mjestu, da raste. To mi je dovoljno. Jesam li već spomenula da sam ‘mama of the year’? Da, mislim da jesam.
Da, nijedna trudnoća nije lagana. Svaka je teška na svoj način. Neka više, neka manje, ali nikako lagana. I svaka je individualna. Apsolutno svaka. No ono što ipak veže sve trudnice i zbog čega sve trudnoće dobivaju zajednički nazivnik su strah i briga. Po glavi nam se vrti mali milijun pitanja. Srećom pa na neka od njih dobijemo odgovor onog trenutka kada trudnoća završi i kada u ruke primimo to svoje malo. A ta sreća… Ona je tada nemjerljiva. I beskonačna. Jer iako se kroz trudnoću pitaš što očekivati i što ti nosi novi dan, novi tjedan ili novi mjesec, jedino što u konačnici zapravo očekuješ je njega. Ovog malog koji se već u mojoj maternici mora čeličiti. Zbog njegove mame. Mame of the year.