Nedavno sam bila podvrgnuta kratkotrajnoj i prilično iznenadnoj psihoanalizi koja me malo zatekla. Nisam ju tražila. Ali sam ju ipak dobila. Da vam budem iskrena, pomalo se i bojim tih čudnih psihoanaliza u prolazu. Rade mi tjeskobu. Čuti od nekoga onako prilično usput ono što već i sam znaš i s čime se boriš, a da nisi ni pitao… Ne hvala. No dobro. Dakle, na temelju tog kratkog susreta s meni potpuno nepoznatom osobom nekako se podvukla crta ispod mog karaktera te sam opisana kao osoba koju ni najmanje ne dira što drugi misle o meni. Blijedo sam ga pogledala. U tom sam trenutku pomislila što ga je navelo na taj zaključak i što on točno misli o meni. I shvatila sam da me zapravo zaista zaboli ona stvar.
Ruku na srce, taj kratki susret mi je ipak dao puno za misliti. O sebi. I o svijetu oko sebe. Što te točno navede da u jednom trenutku jednostavno prestaneš mariti kakav dojam ostavljaš na druge? I ne, to ne znači da se ponašam društveno neprihvatljivo. Dapače, prilično sam miroljubiva i kulturna osoba. Tako sam odgojena i tako volim živjeti. Smatram da je kultura ponašanja neopisivo važna u današnjem društvu koje kao da je cijepljeno protiv toga. Ona otvara mnoga vrata, pa čak i ona čiji su se ključevi negdje nepovratno izgubili i ne bi ih bog više otključao. Samim time mi većinu puta vlastita kultura ne dozvoljava neprilično ponašanje. Kočnica mi je za sve ono ružno što bih u određenom trenutku nekome rekla i poslala ga u tri lijepe. Imam razumijevanje za druge i shvaćam da tuđe neprimjerene reakcije u datom trenutku nisu uvijek zadani obrazac njihova ponašanja i ne moraju nužno biti ogledalo njihove duše.
Ali! Svijet je… Pa, postao je mračan. I iz dana u dan je sve mračniji. I ružniji. A ljudi su u tom svijetu, oni pravi ljudi, jednostavno nestali. Pojeo ih je sistem. Život. Pojeli su ih drugi ljudi. Druge, veće zvijeri od njih. Pa su i oni postali lošiji. Ne da bi živjeli. Nego da bi preživjeli. Krive stvari su postale bitne. Dobra djela se više ne dijele šakom i kapom. Barem ne besplatno. Značenje lijepih riječi tražimo u rječniku. Iznimke su postale pravilo, a pravila iznimke. I možemo se tješiti kako na svijetu još uvijek ima dobrih stvari, dobrih trenutaka i dobrih ljudi za koje vrijedi živjeti. Možemo se tješiti kako su naši vlastiti mali mikrosvemiri koje sami stvaramo najbitniji. Ali sranje je što ti naši mikrosvemiri sve teže opstaju u ovom čušpajzu od svijeta. Jer taj konstantan pritisak da se moraš boriti za nešto ili protiv nečega i nekoga… Pa ”umoran sam prijatelju, umoran” od toga. I Jasmin Stavros je umoran i ja sam i ti si.
I zašto? Zašto da me onda brine što drugi misle o meni? Kada oni sami ne misle o sebi. A najmanje o drugima. Pa onda jednostavno ‘furaš’ svoj film. Svoju glazbu. I tako kročiš ovim čušpjazom. Trudiš se, pokušavaš. Moj film? Moja glazba? Ah, nekada sam utopijski vjerovala u ono što dobra stara Patti Smith pjeva. People have the power… Imaju li? Ne znam. Nisam više sigurna u to. Jer svoju moć koriste na apsolutno krivi način, a svoju snagu troše na potpuno nebitne stvari.
Da, voljela bih se vratiti u tu svoju mladenačku utopiju. Voljela bih opet sanjati. I voljela bih vjerovati u to što sanjam. Možda jednom opet i budem. Možda…
We can turn the world around.
We can turn the earth’s revolution.
We have the power.
People have the power
to dream,
to rule,
to wrestle the world from fools.