Kažu da je šutnja zlato. No postoji li išta gore nego kada ti obećaju zlato i uvjetuju te da šutiš?
Ili još gore – kada ti kažu da moraš šutjeti, ali tek nakon što su ti obećano zlato dali i to dali na sva zvona? Zlato koje sada ne možeš ni opozvati ni vratiti bez posljedica?
Ne podnosim nepravdu ni licemjerje. Ne podnosim laži ni ucjene. A najviše od svega ne podnosim kada me uvjetuju. Kada mi govore što smijem, a što ne smijem. Imam problem i s nametnutim autoritetom. Krivim za to svoj horoskopski znak.
Nekada davno sam se dičila i ponosila što sam iz Rijeke. Onog grada koji je drugačiji.
Jer kako kažu naši Letovci: ”Nigdje takvog grada nisam vidio, nigdje takvog grada nema.”
Danas? I dalje obožavam tu pjesmu. No ne i naš grad. Ne više. Jer naš grad više nije naš. Naš grad je danas njihov. Uništili su nam ga. Na sve moguće načine, na svim razinama.
Uništili, razorili, raskopali, zgazili i zagradili.
Danas hodam tim gradom i… na licu imam izraz gađenja. Iskrenog gađenja. I gadi mi se što mi se toliko gadi. Bijesna sam, ljuta sam i frustrirana. Ne mogu im oprostiti uništenje. A iznad svega, ne mogu im oprostiti taj svoj osjećaj gađenja prema mom vlastitom gradu.
Ulicu u kojoj radim, a sad već komotno mogu reći da skoro pa i živim, nazvali su Pobunjeničkom ulicom. Ne znam tko još nije čuo za ulicu Matije Gupca u Rijeci. I neka je tako. Jer naša Pobunjenička ulica to zaslužuje. Ustali smo, dignuli se na noge. Pustili smo glas. Prilično glasno i borbeno.
I ne. Ne borimo se PROTIV NJIH. Borimo se ZA SEBE. A to je razlika. Velika razlika.
No oni to tako ne vide. Ne razumiju.
Ne žele jer im je njihova fotelja preudobna da bi je se odrekli.
Ne mogu jer tu fotelju nisu zaradili vlastitim krvavim radom, već tuđom krvlju.
Fotelja fotelju mije. Malverzacije, privatni interesi i pogodovanja istima su postali obrazac ponašanja. Oni su društveno, ne prihvatljivi, već poželjni. Briga o ljudima koji su te odabrali i kojima si se obvezao da ćeš o njima brinuti – čekaj, koja briga? A što se tiče morala, ma su vam se oni ”namorali”.
I tu nažalost sva priča i počinje i završava.
Pobunjenička ulica… Ah… Znate li što naprave svim pobunjenicima? Utišaju ih. Oh, kako ih samo utišaju. Sebe prikažu kao spasiteljima. Oni Koji Su Pomogli. Kada se od njih tražilo – oni su dali. Tko im može išta sada na to reći? Ovo je za njih odličan kamen temeljac. Prikažimo Pobunjenike kao da su nezasitni i nikad zadovoljni. Što još žele i do kada žele? Dali smo im prst, oni žele ruku. Prikažimo ih ludima. Raskomadajmo ih i spalimo na lomači. Zavladajmo umovima mase. U tom grmu leži zec. Na toj metli leti vještica. Jer ako imaš masu, imaš sve. A mi to možemo. Mi smo veliki, veći od njih. Jači od njih. Od svih njih.
Da. Kada nešto ponoviš dovoljno puta – to mora da je istina, zar ne? Ako dovoljno puta ponoviš da si dao kantu vode za gašenje požara, makneš fokus sa požara. Makneš fokus sa sebe, koji si taj požar i uzrokovao. Svi smetnu s uma da si baš ti taj koji je svojom rukom, tijelom i djelom namjerno i svjesno zatvorio dovod vode. Jer… pa, dao si kantu. Bravo.
Zaluđena masa ti sada plješće.
”Dobro je!”, pomisliš. Drhtavom rukom si brišeš znoj s čela, nadajući se da nitko neće vidjeti kako kukavički drhtiš. Skrivajući svoj pobjednički osmijeh, prijetvorno molećivim pogledom sa svog balkona vičeš: ”Tko radi, taj i griješi!”
Jedini problem je što ti zapravo ne radiš.
Samo griješiš. Na štetu drugih.
Uglavnom. Dao si tu kantu, zadobio masu, ušutkao i uvjetovao Pobunjenike. I sada, na tvoju sreću više nitko ni ne gleda ni ne vidi kako kuće i ljudi u njima i dalje gore. I dalje sve tinja i žari, prijeti da nastane još veća buktinja. Veća, jača i gora nego prije. No tebe za to više nije briga. Ipak si im dao jebenu kantu vode. U tolikoj mjeri te više nije briga da ćeš na mjesto žarišta nesavjesno baciti neugašeni opušak cigarete. Reći ćeš ‘ups’ i nadati se da te nitko nije vidio ili čuo.
Ali jesu. Ovi ludi, nezasitni i nezadovoljni Pobunjenici… Oni su te vidjeli. Oni su te čuli.
No hej, briga te i za to. Ipak si im napisao sitnim slovima da je šutnja zlato.
Da. Znate li što naprave svim pobunjenicima? Utišaju ih.
A znate li što naprave Pobunjenici kada ih pokušaju utišati?
Oni postanu još glasniji.
Puno glasniji.
A i vještice su nestale onda kada su nestale lomače.
Toliko za sada od mene.
Od ove Pobunjeničke Vještice iz Pobunjeničke ulice.