O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Odnedavno sam ponosna vlasnica jedne male tegle pomidora koju sam dobila od mame, čije je sjeme ona pak dobila od svoje sukulentne sestre, kako se njih dvije vole međusobno nazivati. Navodno sam dobila sveti gral kojeg moram čuvati kao oko u glavi. Pričajmo malo o pritisku, jel. Sve skupa zapravo ima zbilja jednu posebnu pozadinu…
Kažu da su informacije i znanje moć. Danas nije teško imati ni jedno ni drugo, pa ni treće. Ono što te razlikuje od drugih kada tu moć dobiješ i imaš je – kako ćeš ju zapravo koristiti. U koje i kakve svrhe.Jer moć je prilično zajebana stvar. ”Come to the dark side, we have cookies”,…
Na današnji Svjetski dan knjige i autorskih prava moram izdvojiti baš ovu knjigu. Moćnu i tešku. Pomalo podsjeća na one dobre stare ruske klasike koje sam čitala u srednjoj jer sam morala, a kasnije njihovo čitanje ponovila jer sam željela. Povijest jedne gruzijske obitelji ispričana kroz generacije snažnih i borbenih žena, svaka na svoj način…
Ponekada se pokrijem preko glave od srama zbog vlastite blentavosti. Samo da bih se poslije zbog iste – upišala u gaće od smijeha. Priča je sljedeća.Razgovor se vodi između mojih staraca, brata i mene u našem zajedničkom inboxu. Inbox koji mi isto nerijetko uzrokuje brzo mijenjanje gaća. Šaljem im video u kojem Mala pjeva onu…
Od svih fotki,najdraže su mi uvijek one s koncerata. Sretne,mutne,nesavršene,pjevne,gibajućei likvidne. Baš kao i ove.
Brojim sitno do kraja radnog tjedna i iznimno se tome veselim. Za ovaj tjedan mi je dostai Burei ulicei zvukova bušilicei pričanja s ljudimai stresai frustracijei nerviranjai zdravstvenog stanja koje je na rubnoj granici ili srčanog ili moždanog. Službeno otvaram vikend! Plan je da nema plana.Odlazak na koncert, druženja i hendlanje uobičajenog kućnog cirkusa. Potpisujem.Apsolutno…
Jutro u Buri. Papiri posvuda, printer radi sto na sat. Šaljem mailove, računam, zapisujem, potpisujem. Iz zvučnika mi trešti neka glazba koju uopće ne doživljavam. Ovi vani rokaju na najjače. Buše, lupaju, udaraju, viču, deru se. Prašina je posvuda. Tresu nam se temelji ulice koja je već toliko dugo devastirana, raskopana i bijela od prašine…
Biljka “Leži, a iđe” Ovo mi je jedna od mojih najdražih i najljepših.I jedina koju sam svjesno pokušala ubiti. Jer to raste nenormalno.U jednom trenutku mi je stajala na najvišem ormaru u stanu jer nisam znala gdje više da ju stavim, a da njene duge grančice imaju dovoljno mjesta. Pa sam rekla “Dosta!”.Nema više mjesta…