Biljka “Leži, a iđe”
Ovo mi je jedna od mojih najdražih i najljepših.
I jedina koju sam svjesno pokušala ubiti.
Jer to raste nenormalno.
U jednom trenutku mi je stajala na najvišem ormaru u stanu jer nisam znala gdje više da ju stavim, a da njene duge grančice imaju dovoljno mjesta.
Pa sam rekla “Dosta!”.
Nema više mjesta za tebe.
Ne’š ti mene!
Ja te kupila, ja te ubila!
Odlučila sam ne davati joj vode i staviti ju u mrak. Listovi i grane su se jasno nakon nekog vremena osušile. Pravila sam se da mi je žao.
“Ma vidi kako mi se osušila, koja šteta!”
Spustila sam ju sa tog najvišeg ormara s namjerom da ju bacim u smeće. Kad vidi vraga! Iz te suhe zemlje, koja je bila toliko suha da je izlazila iz pitara u komadu – nikli su novi mali listići. Osjećala sam se kao Rodney iz Mućki kada mu se rodio nećak Damien. Vidjela sam sve sotone i vragove u tih par mladih listića, majkemi.
I šta ću.
Makla suho.
Presadila ju.
Nahranila ju.
I sad raste još i više.
Bez pardona.
Leži, a iđe.
A kako sam čudan mazohist, još sam uz nju stavila slonića koji nosi sreću. Mater joj…
Uglavnom, vikend se bliži.
Želim vam svima da budete kao ovaj moj Damien.
Da ležite, a iđete. Unatoč svemu.
