Odnedavno sam ponosna vlasnica jedne male tegle pomidora koju sam dobila od mame, čije je sjeme ona pak dobila od svoje sukulentne sestre, kako se njih dvije vole međusobno nazivati. Navodno sam dobila sveti gral kojeg moram čuvati kao oko u glavi. Pričajmo malo o pritisku, jel.
Sve skupa zapravo ima zbilja jednu posebnu pozadinu jer su maminoj sukulentnoj sestri pomidori iznimno bitni. Naime, Marija Paro se posvetila učenju drugih da ojestive svoje balkone. Da ljudi uz pitare s cvijećem uzgoje i pokoji pitar hrane, voća i povrća. O svemu tome odnedavno piše u kolumni Marijin zeleni kutak gdje nesebično dijeli sve svoje vrtne tajne i znanja.
Marija je također i davnih dana osnovala splitski planinarski klub Gojzerice s kojim osvaja planinske vrhunce. Osnovala je i Facebook grupu Sukulenti i kamenjarke koja broji preko 17.000 članova. I tako dalje i tako dalje…
Zašto vam sve ovo govorim o Mariji?
Jer ja sada imam taj njen pomidor na svom balkonu i pobogu, što ako ga ubijem?
Pa pas mater, ova žena bi tada mogla potegnuti iz Splita do Rijeke i – ubiti me. Ako to prije nje ne učini moja majka u njeno ime.
Da, jesam li spomenula da sam malo pod pritiskom?
A onda, u cijeloj toj priči dok sam tako stajala nad tim pomidorom razmišljajući gdje da ga točno stavim na balkon kako bih mu osigurala što idealnije uvjete te da mi se sve drugo ne obije o glavu, nekako mi se nametnula i moja vlastita priča. Jer sorta koju sam dobila se zove Vilma. A to ime mi je probudilo neke davne i neke od najdražih uspomena.
Kao mala sam svako ljeto ljetovala s bakom u kampu na otoku Krku. I bilo je divno. Najdivnije. Baš kakva ta dječja ljeta trebaju biti. Ponekada smo bile same. Samo ona i ja. Ponekada bi djed bio s nama, ako bi ga “zakačilo” ljeto doma jer je plovio. Ponekada bi bila cijela familija. Svi bi se periodično tijekom tih ljetnih mjeseci izmjenjivali, ovisno o poslu i ostalim obvezama. No nas dvije smo tamo bile od početka do kraja ljeta – “konstanta”.
Nekada su kampovi bili drugačiji. Djeca su po čitave dane slobodno trčala po cijelom kampu, bez brige i pameti. Jedina pravila su bila: za ove mlađe – nemoj se utopiti u moru i za ove malo starije – vrati se doma u neko doba. Turisti nisu bili turisti, već domaći starosjedioci. Svi smo se međusobno znali, a iznad svega se držalo do dobrosusjedskih odnosa. Jezične barijere ili barijere bilo koje druge vrste tamo i tada jednostavno nisu postojale. Naši prvi susjedi su bili Česi. Stariji bračni par, Ernest i – Vilma. Pamtim ih kao sretne i vesele ljude. Drage, druželjubive i iznimno tople ljude. U sjećanju nemam nekih konkretnih dogodovština s njima. Bila sam tada premala da bih danas mogla pamtiti i prepričavati razgovore i situacije. Ali imam te neke slike smijeha i topline, lakoće ljetnog življenja. Njezina crvena, a njegova sijeda kosa.
Miris kave.
Miris ljeta.
Zvuk sreće.
I dan danas čuvam unikatnu šalicu koju mi je preko bake poklonila Vilmina i Ernestova kćer Ana. I dan danas mi je taj komad porculana iznimno bitan i čuvam ga kao oko u glavi.
I onda… Dobijem pomidor Vilmu. Je li moguće? Pa ja zbilja nemam drugog izbora nego i njega paziti kao oko u glavi. Brižno ga čuvati, prizivajući te moje tako drage i neizmjerno sretne uspomene iz djetinjstva.
Danas više nema ni Ernesta ni Vilme.
Odavno ih nema.
Nema ni tog kampa, ni tih naših ljeta.
Nema više mog djetinstva.
I zato hvala Mariji.
I hvala mami.
Iako nesvjesno i ne znajući, no poklonivši mi ovu teglu pomidora – dale su mi nešto puno više.
Dale su mi moje uspomene.
I sreću.