Ponekada se pokrijem preko glave od srama zbog vlastite blentavosti. Samo da bih se poslije zbog iste – upišala u gaće od smijeha.
Priča je sljedeća.
Razgovor se vodi između mojih staraca, brata i mene u našem zajedničkom inboxu. Inbox koji mi isto nerijetko uzrokuje brzo mijenjanje gaća.
Šaljem im video u kojem Mala pjeva onu dobru staru o ptičicama koje su se spustile na more. Pa je samo jedna ostala koja nam je pjevala o nesretnoj ljubavi.
Znate ju, zar ne?
Da. Znaju ju svi.
Jeste ju i zapjevali?
Jeste, sigurno.
Uglavnom…
Tata: “Ptičice nisu izgorile.”
Ja: “Nego što su?”
Tata: “Ptičice ne izgore. Nego su IZ GORE!”
Ja: “Ma štaaa?”
Tata: “Sve ptičice IZ GORE spustile se na more.”
Ja: “Ma nema šanse! Molim?! U šoku sam!”
Tišina. Nitko ne tipka.
Nastavljam. Sama sa sobom.
“Oduvijek sam mislila da pjesma ide ‘sve ptičice izgore’, a ne ‘sve ptičice iz gore’. I baš sam pomislila dok ju je Roža pjevala kako je pjesma zapravo prilično okrutna. Mislim, one lete i na kraju izgore. Sirote.”
Tata: “Zlato tatino.’
Ja: “Moj cijeli život je jedna velika zabluda. Ne mogu vjerovati.”
Tata: “Pa kako će se spustiti na more ako su sve izgorile?”
Ja: “Pa što ja znam, na putu prema moru su valjda nekako izgorile…”
Ubacuje se živčana majka:
“I neka su. Ionako samo seru.”
Sigurno je u vrtu imala neki okršaj s pticama.
Tipkam dalje o pjesmi.
Ja: “Kao deset malih crnaca. Samo jedna ostala koja nam je pjevala… I odu tako one jedna po jedna.”
Tata: “Kojih deset crnih?”
Ja: “Od Agathe Christie. Bilo ih je deset, pa su jedan po jedan…”
Mama: “Najpoznatiji njen krimić.”
Tišina.
Tata: “Ne znam za taj krimić.”
Brat: “Ja ne znam za tu pjesmu.”
