Na današnji je dan prije točno 30 godina na svijet došla jedna djevojčica. Rodila se s više očiju nego zuba. Ok, priznajte. Jeste li zastali? Brojite li? Da, skroz glupa šala. Prije dosta godina mi ju je prodao moj tata. Nisam ju (odmah) shvatila. Brojala sam oči, zube i čudila se. Pa se čudio i on. Jer kako mu kćer može biti tako blentava? No dobro. Nastavimo dalje. Dakle. Na svijet je došla ta neka djevojčica. Kako to obično biva prilikom rođenja djeteta, negdje je netko zabilježio one prve kilograme i tu neku prvu visinu. Ili duljinu. Što god. Čak su joj pokraj tih, danas potpuno nebitnih brojeva upisali krivo ime. Krivo, koje je ostalo. I postalo pravo. Jebiga. Zbilja, nikakva posebna priča oko djevojčice. Nije nigdje ni u zvijezdama bilo zapisano da će mala rušiti zidove, graditi mostove, pokretati revolucije ili mijenjati svijet. Nije, što da vam kažem. Jednostavno, došla je. I naumila da ostane. Jedini svijet koji je u tom trenutku promijenila je bio onaj njezinih roditelja. Tog tada tako mladog para. Tada, prije točno 30 godina…
Dani, tjedni, mjeseci i godine su prolazile. Vrijeme ide. Slike odrastanja se mijenjaju. Neke brže, neke sporije. Vrtić. Sramežljiva djevojčica koja ne radi kontakt očima i boji se vlastite sjene odjednom ustaje za ručkom i pred svima otpjeva:
Od Labina do Plomina
stori son joj ćer i sina.
Aj poboge svetega,
storit ćun joj tretega…
Tu se negdje mama djevojčice zaklinje da tata više neće učiti malu pizdarijama. Džabe se zaklinjala…
Slike se sada opet mijenjaju. Djevojčica kreće u osnovnu. I dalje je sramežljiva, ali u njoj je posijano malo sjeme cinizma prema svijetu, iako ga još nije svjesna. Ni svog cinizma, a svijeta još i manje. Ali bit će. Još malo, bit će… Djevojčica raste, mijenja se. Stopala joj rastu tolikom brzinom da u prostoriju prvo uđu stopala, a nakon desetak minuta se pojavi i sama djevojčica. Ne može se reći da ju to nije diralo, ali božemoj, nek’ se čeliči, zar ne? Čeličila je ona i svoj um. Gutala je knjige, odlazila u neke druge svjetove, nepoznate svemire. Bila je netko drugi. Negdje drugdje. Voljela je to. Najviše od svega.
Onda je djevojčica postala cura. Krenula je u srednju. Polako je počela učiti. Otkrivati. Svijet. Ljude. Sebe. Počela se zaljubljivati. U druge. U riječi. U pisane i izgovorene. U glazbu. Ponekada se osjećala kao da ne pripada tu gdje se nalazi. Pa bi otišla. Mislima negdje drugdje. Negdje daleko. Ponekada bi otišla s praskom, zalupivši vratima svoje sobe. Sjeme cinizma je raslo. Rolete u očima su joj se sada počele češće spuštati. Nitko ju nije razumio. Nitko ju nije volio. Svi su bili protiv nje. Oh, da! Mladi Werther je bio zraka sunca naspram njoj.
Slike idu dalje. Cura je postala mlada djevojka. Djevojka koja se polako počinje tražiti. Počinje imati čvršće stavove. Koja otkriva samostalnost. Otkriva što znači odgovornost. Što znači stati iza svojih riječi i postupaka. Koja ponekada digne te rolete s očiju i pusti da ju zabljesne sunce. Počinje stvarati prijateljstva. Za cijeli život. Upisuje fakultet. Eeeeee, ova slika sada traje malo dulje. Stoji. I na trenutke ne mrda. Jer se mlada djevojka ovdje malo opušta. Prepušta se svemu onome što čini jedan mladi život. Svemu onome što u tom trenutku jednoj mladoj djevojci, ženi u nastajanju, život znači. E da…
A onda je ta mlada djevojka odjednom postala žena. Koja se trgla, spustila se sa tog svog oblaka. Koja je odlučila sve ono što je naučila, znala, htjela, željela i morala – živjeti. Poželjela je samoj sebi dobrodošlicu u svijet odraslih. Iako je ponekada još uvijek bila ona ista djevojčica koja bi sramežljivo sakrivala pogled od drugih, svejedno bi se prisilila ustati i glasno otpjevati nešto neprimjereno. Iako su joj se rolete i dalje ponekada spuštale, iako je i dalje voljela mrak, sunce joj je ipak bilo malo draže. Iako je i dalje voljela povremeno navratiti do onog svog oblaka, biti negdje drugdje i netko drugi, počela je biti svjesna sebe. Počela je stvarati svoj život s obje noge na zemlji. Odlučila je raširiti svoje ruke i krenuti prema novim iskustvima. Novim znanjima i saznanjima.
Danas… Danas ta žena ima još puno za učiti. Je li zrela? Ne znam. Što nas čini zrelima? Čime se zrelost broji? Godinama? Broji li se svime onime što smo prošli? Koliko smo se smijali? Koliko smo plakali? Koliko smo bili sretni ili koliko smo patili? Koliko smo voljeli? Broji li se zrelost svim onim momentima koji život znače? Broji li se u slovima i stihovima koje smo pročitali i slušali? Broji li se ljudima? Našim, tuđim? Onima koji su prošli kroz naš život i onima koji su u njemu odlučili ostati? Ne znam. Jedino znam da vrijeme ide. A slike lete. Neke brže. Neke sporije. Neke su lijepe i sretne. Druge su tužne i bolne. Ali u konačnici, to su sve tvoje slike. Tvoja prazna platna koja si nacrtao. Stvorio. Dobio. I koja te čine upravo to što jesi.
Da. Na današnji dan prije točno 30 godina. Na svijet je došla ta jedna djevojčica. Ništa posebno. Nema priče. Nema nikakvih zapisa u zvijezdama. Samo je došla. I naumila da ostane ovdje. Da crta po praznim platnima. Da pokuša biti najbolja verzija same sebe. I to je sve. Zaista, to je sve.
O da, skoro sam zaboravila. Glavna akterica teksta danas ipak ima više zuba nego očiju. Nemojte brojati. Nemojte razbijati glavu time. Samo se prepustite ovoj potpuno glupoj i nebitnoj činjenici. Toliko.