I napokon privodimo kraju ovaj mjesec siječanj. Pa me zanima, je li ta prokleta siječanjska depresija uskoro gotova? Zna li netko? I ne. Ne pitam za frendicu. Jer me ove godine ulovila gadno. I to ona ‘pusti me da u miru buljim u zid i razmišljam zašto sam ja baš ja’ depresija. Odgovor, jasno, nisam našla. A depresija ne popušta. Kraj godine mi nije bio baš nešto. Kao ni početak nove. Tako se potrefilo, jebiga. Pa čekam. Da prođe. Čekam…
Međutim, tupo buljenje u zid donosi i određene benefite. Meni. Ali ne i zidu. Ne i mojim ukućanima. Jer otkriješ pokoje prazno mjesto na njemu za objesiti stotu sliku. Na moju radost. I njegovu žalost. Pa ne budi lijen, odi kupiti okvire. Izmjeri, označi, probuši, provjeri, uzdahni jer si krivo probušio, makni sliku, označi ponovno, pogletaj krivu rupu, napravi novu, objesi sliku, kimni glavom prema slici. Dobro je. A onda sve te radnje ponovi nekoliko puta dok ne završiš. Onda buljiiš dalje u zid, pa shvatiš da ne bi škodile ni još koje police. Trebaju ti. Ove postojeće polako pucaju po šavovima. I opet – ne budi lijen, odi ih kupiti. Dolaziš doma, oboružan policama. Vadiš alat. Bušilicu. Tiple. Vide. Borere. Čekić. Vaservagu. Radiš to sve sa ponovno pronađenim entuzijazmom za život. Sad je red na njemu da uzdahne.
”Hoćeš da ja to napravim?”
”Ne. Ja ću.”
”Ok.”
Ne pita više ništa. Zna da moram nešto razbijati. I mala me gleda.
”Mama, što radiš?”
”Sad ću bušiti.”
”Popravljaš?”
”Da, popravljam…”, odgovorim joj, a u glavi dodajem ”…sebe.”.
”Ti si majstor, mama. Ja ću isto biti majstor kada budem velika.”
”Možeš ljubavi, budi majstor ako želiš.”
Dok se vodi razgovor, istovremeno mjerim, označavam, pripremam bušilicu i krećem. Prva polica neobično lako sjeda na svoje mjesto, baš tamo gdje i kako je trebala. Čudim se tome. Jer mi mjerenje nikada nije bila jača strana. Svi naši zidovi su jedni veliki pokušaji, pogreške i ispravljanja, a glet mi je u svemu tome postao najbolji prijatelj. Ali uskoro dolazim do druge police. Mjerim, označim. Krećem. Nešto sjebem. Ne znam što. Znam samo da polica stoji uhero. Pa skidaj, odvidaj vide, makni tiple. Izmjeri ponovno. Probuši nove rupe. Bušiš. Treseš se ti, trese se zid, stan. Trese se cijela zgrada. Uskoro stojiš pred zidom i kroz rupe gledaš na drugu stranu, sve do Kine. Kaplja znoja mi pada niz čelo. Što ću sada?! Ništa, mijenjaj poziciju. Zagletaj te ‘portale’, digni policu par centimetara iznad. Naletiš na mrežu armiranog betona. O pa sunce li ti jebem! Živci ti već polako pucaju. Kako nešto tako jednostavno može biti ovoliko komplicirano?
Nakon pola sata, možda i sat vremena, možda i nakon cijelog dana – sjediš na kauču sa klještima u jednoj, a prljavim tiplama u drugoj ruci. Oko tebe je prljavi kaos, sve u prašini. Stan izgleda kao da si odlučio napraviti kompletnu renovaciju, a ne pokušao staviti proklete police na zid. Gledaš u tih osam rupa na zidu, od kojih ti trebaju samo četiri. Ali eto, nek’ se nađe. Da, gledaš u te rupe i proklinješ samu sebe. Proklinješ svoje buljenje u zid. I zato pitam, je li siječanjska depresija gotova? Jer moji zidovi ju ne mogu podnijeti.
Neobično se veselim veljači.