Vrijeme radnje: Jučer, oko 16h popodne.
Mjesto radnje: Zajednički inbox.
Likovi: Moji starci, brat i ja.
Zvuk poruke. Uzimam mobitel u ruke. Otvaram inbox. Tata je. Čitam.
“Ako me se netko seti – seti, ako ne…”, šalje on.
Nisam došla ni do kraja rečenice. Suze mi krenu niz lice. Davim se od smijeha.
Teško mi je napisati mu smisleni odgovor.
“Svi mi čestitali, osim žene i djece.”, nastavlja on.
Plačem. Suza suzu stiže. Zovem mamu.
“Jesi vidjela?”
“Što?”
“Tatinu poruku.”
“Ne, što?”
“ZABORAVILI SMO MU ROĐENDAN!!!!”
Tišina. Zaprepašteni uzdah. Smijeh. Urlik. Nismo familija za poželjeti, to vam odmah mogu reći!
Uglavnom, nakon saznanja o ovom našem teškom lapsusu, planirala sam mu jučer napisati lijepu, srceparajuću objavu ovdje na blogu. Onakvu objavu koja pomiče planine, topi kamenja i omekšava srca. Ali… ZABORAVILA SAM! OPET!
Danas… Zbilja više nema smisla išta pisati. Sve riječi su suvišne. Jedino što sada zaista mogu razumjeti zašto moj vlastiti otac svoju ulogu kao nono doživljava kao najbitniju u životu.
Kako i neće siroti čovjek.
Kad mu je očito jedino unuka i ostala.