Voljela bih da smo fotogenične i da na slikama ne ispadnemo:
a) kao da su nas pčele izbole
b) kao da smo pojele muffin koji se vratio natrag gore u lice
c) kao da imamo gadne probavne smetnje
d) kao da nam nije baš najjasnije što mi tu ovdje točno radimo
Ali što je tu je. Tješim se da tako ne izgledamo u stvarnosti. Tješim se. Iako znam da se uzalud tješim.
No, da skratim priču. Ovo je ono čime se bavim i što živim kada ne pišem. Pušem u toj svojoj BuRi zajedno s majkom, pa nas ti vjetrovi odvedu svugdje. Ovaj put su nas i našu priču odvele do Life-a u Novom listu.
No tek sam pred koji dan shvatila što smo mi tu zapravo napravile.
Ja: “Dakle majko, ti i ja ne samo da dijelimo krvnu vezu i obitelj smo, nego i radimo zajedno.”
Ona: “A da, znam…”
Ja: “I ne samo da smo mama i kćer, ne samo da radimo zajedno, nego smo napravile i svoju odjeću.”
Ona: “Da…”
Ja: “Razumiješ li gdje idem s ovime?”
Ona: “Otprilike, ali nisam još sigurna.”
Ja: “Napravile smo odjeću sa pričom o mami i kćeri.”
Ona: “Da, i?”
Ja: “Pa kao da nam nije dosta što radimo zajedno, kao da nam nije dovoljno što jedna od druge ne možemo pobjeći van tog posla, nego smo sada napravile i odjeću sa vlastitim likovima!”
Ona: “Misliš da je to malo pretenciozno?”
Ja: “Ne! Nego mi te puna kapa, kao i tebi mene, ali smo unatoč tome napravile robu da jedna drugu nosimo na njoj! Imam majicu na kojoj je tvoja glava!!!”
Ona: “O bože, vidi stvarno! A zbilja bi nam trebao neki psihijatar!”
Ja: “Apsolutno se slažem!”