Otišla je spavati u velikoj dilemi.
Hoće li noćas doći sv. Nikola ili Krampus?
Hoće li možda doći oboje?
Je li bila dobra ili zločesta?
Roditelji su joj dali prilično nejasne odgovore na ova pitanja pa se počela dvoumiti, ne samo na koji prozor da stavi cipelice, nego isplati li se uopće staviti ih. Također, vani je mrak. I hladno je. Nikola spava. I Krampus spava. Ide i ona spavati. Sa “fuck this shit” stavom otišla je u zemlju snova i ostavila dvoje odraslih da kao dva telca bulje u njezinu malu pojavu koja bosih nogu brzo hoda prema sobi i još brže nam nestaje iz vidnog polja.
Jer kada se tvoj ‘soon to be’ trogodišnjak prilično predano i veselo, bez ikakvog prigovora posveti čišćenju svojih cipelica (nedajbože mikroskopske mrve prljavštine) koje će onda staviti na prozor sa nevjerojatnom količinom skepse jer tu ima jako puno neodgovorenih pitanja – ne preostaje ti ništa drugo nego blentavo buljiti u svoje dijete.
On kaže da sam ja kriva. I pod time misli na te njezine čudne prioritete i još čudnije strasti. Ja kažem da su nam zamijenili dijete u rodilištu. I pod time mislim da je jednostavno pametnija od nas dvoje.