Ukrala je vrijeme.
Ušla je u kupaonicu,
zatvorila vrata
za sobom.
Otvorila je tuš,
pustila vodu
da joj klizi niz
tjeme.
Oprala je kosu
i pomislila
koja li je divota
uživati u
tišini kupaonice.
Odlučila je
bahato ukrasti
još malo vremena
za sebe
i odugovlačiti s
izlaskom.
Polako se češljala.
Zamotala je glavu.
Napokon je izašla
iz kupaonice
i nastavila s
ostatkom dana.
Najmlađi ju je
gledao u čudu,
otvorenih ustiju
i raširenih očiju
Nasmiješila mu se.
Onako usputno,
u prolazu,
pitajući se što se on
to pita u svojoj glavi.
Nije shvaćala.
Nije ni on.
Živjeli su tako
u tom košmaru
neshvaćanja,
sve dok ga navečer
nije stavila na spavanje.
Tek tada je shvatila.
Da cijelo popodne
nosi zaboravljeni
šugaman
na glavi.
Skinula ga je sa
zacementirane
kovrčave kose.
Sa smješkom isprike
okrenula se prema
najmlađem u
njegovom krevetu.
Da mu pokaže.
Da je shvatila.
Ali on je već spavao
snom pravednika.
Sanjajući o
zaboravnoj mami
kojoj je izraslo
čudovište
na glavi.