Evo.
Da ne bi bilo da ih njihova grintava mater, koja ne voli nikakve dječje radosti i koja se ježi gužve na plažama, nikada ne vodi na more.
Jer ne samo da ih vodimo na more gotovo svaki božji dan, nego izgledamo kao da smo na plažu doselili. I kao da sa nje više nikada nećemo odseliti. Da nas vide borci za pomorsko dobro (uz koje apsolutno stojim, btw) bili bi na aparatima, garant.
Ne, neću vam govoriti koliko nam traju pripreme za otići na more. Neću vam govoriti ni što sve uzmemo. Ni koliko se puta oznojimo i preznojimo dok sve ne pripremimo i spremimo. Koliko nam treba da ulovimo djecu koja nam prilično spretno bježe po stanu baš u trenucima kada ne bi trebala bježati. Neću vam govoriti ni kako izgledamo dok izlazimo iz zgrade. Koliko nam treba da sve spakiramo u auto i koliko smo bučni na parkingu. Jedan vrišti, drugi plače. A ni djeca nisu baš tiha. Neću vam govoriti ni koliko nam treba da nađemo parking ni koliko nam treba da SADA SVE IZVADIMO iz auta. Pa treba sa svime time i svima njima sada pješačiti do proklete plaže jer smo parkirali (oprostite mi na izrazu) u tri pizde materine.
A koliko samo mjesta zauzmemo na plaži! O tome posebno ne želim. I kako nijednu radnju ne možemo napraviti u tišini. I nijedna radnja nije u jednini. Jer sa ovom našom dječurlijom moraš imati krakove kao hobotnica i sve raditi u isto vrijeme. Biti brz. I spretan. Inače ne vrijedi. Ne ide. Da, ne moram vam ni govoriti koliko se na plaži crvenim. I to ne zato jer sam se zaboravila namazati zaštitnim faktorom. A zaboravila sam. Tko se sjeti mene u tim trenucima? Ja najmanje. I neću vam ni reći da kada uđemo u more, želim samo potonuti na dno od srama. Ili od umora? Nisam više sigurna. A kad pomislim da će sunce uskoro jače zapeći ili možda nestati iza Učke ili da će jedan od njih početi plakati jer je gladan, drugi jer mu se spava, općenito – doći će vrijeme da s djecom više ne možemo biti na moru, pa ćemo morati sve spremiti, pospremiti, spakirati i utovariti u auto… Mah, bolje da ne mislim.
Ma da.
Neću vam ništa to govoriti.
AjTe molimvas, da ne bi bilo da se žalim.