Dnevnik kozica.
Dan 876.
Kada te prođe onaj prvotni šok i nevjerica koliko kozica stane na ovo maleno tijelo, počneš se smijati. Jadnom djetetu u kozičavo lice.
To je drugi val šoka.
Pa bacaš glupe parole poput:
“Izgleda kao ona folija sa mjehurićima.”
“Ima toliko kozica da su njegovi mogući budući potomci sigurno već sada razvili imunitet!”
“Trup mu je kao ploča od Rizika. Crveni vojnici su osvojili Kamčatku!”
“KOZICE SVIJETA UJEDINITE SE NA VITOVOJ GLAVI!”
Onda dolazi treći val šoka.
Kada počneš plakati, a suze od smijeha postanu suze od muke. Jer ga boli. Jer nema gdje ih nema i da možeš, preuzela bi sve njegove kozice na sebe. I svi tvoji pokušaji da mu olakšaš jednostavno nisu dovoljni, a ne možeš mu objasniti da će uskoro sve ovo proći. Pa onda jednostavno samo plačeš zajedno s njim.
I onda kao big finale – djeca zaraze tatu.
Koji i inače sa temperaturom 37 umire u teškim mukama. A njegove kozice i visoka temperatura… O da, sada je vrijeme da moj NEMUŽ napiše oporuku. Djeci u nasljedstvo ostavlja sve što posjeduje, jasno.
A meni ostavlja društvenu igru.
Rizik.
Đubre.