Dan žena.
Nekako mi je posebno tužan ovaj dan danas. Razmišljam o ženama. I o muškarcima. Najviše o djeci. O svima njima koji su imali takvu groznu nesreću pronaći se u središtu nečijih tuđih osvajačkih pohoda. Nečijih tuđih borbi. Nečijih tuđih ratova. Da, tuđih. Ne njihovih. Tuđih.
I jedino što osjećam je užas i bijes. Zbog tog prokletog besmisla. Zbog uništenih života. Uništenih djetinjstava. Zbog brutalnog i agresivnog oduzimanja normalnog odrastanja. Sretnog življenja.
Riječi izostaju. Um je prazan. Ništa pametno. Ništa posebno na današnji dan. Ili u ovom groznom i mračnom periodu, na bilo koji drugi dan što se toga tiče. Bez ikakvih prpošnih čestitki, dubokoumnog slavljenja ženskog spola. Bez patetike i lažnih suza. Bez mahanja zastavama, pozivanja na solidarnost sa kauča. Bez sklapanja ruku u prazne molitve.
Ne. Ništa od toga. Samo jedno malo prisjećanje. Na taj jedan trenutak. Moj. I njezin. Naš. Njihov. Svačiji. Taj jedan trenutak koji ti je najdraži na cijelom svijetu. Koji ti izmami osmijeh na lice i ispuni srce toplinom. Taj jedan trenutak zbog kojeg pomisliš da uvijek vrijedi gurati naprijed. Zbog kojeg ti se radost ne čini toliko nedostižna, a ona prokleta lažna bajka kako dobro uvijek pobjeđuje ne čini se tako neostvariva.
Taj trenutak. Drži se tog trenutka. Uvijek. Jer u suprotnom… Ah…
Ma pas mater, svijete!
Pas mater.