Priča je sljedeća.
Ponoć je. Sredina tjedna je, grad spava. Mlada žena u 9. mjesecu trudnoće leži na kauču u dnevnom, besciljno vrteći po tv programima. Ne može spavati. Odjednom osjeti. Krenulo je. Pričeka. Gleda na sat. Broji. Da. Trudovi. Diže se, odlazi u sobu. Budi ga.
“Krenulo je.”
“Što je krenulo?”
“Trudovi.”
“Idemo?”
“Ne još, prerano je.”
Sljedeća 4 sata par leži u krevetu. Čekaju, broje minute.
Učestalost trudova. Sve jače i sve brže.
Ona ne želi ići prerano u bolnicu.
On ne želi prekasno.
4 i pol ujutro. Sedam minuta razlike između trudova.
Vrijeme je. Oblače se, uzimaju torbu i odlaze.
U autu se trudovi pojačavaju.
Ubrzavaju. Do dolaska u bolnicu već su na razmaku od 4 minute.
Kud’ prije?
Dolaze pred bolnicu. Zvone. Čekaju da netko otvori vrata.
Žena jedva stoji. On ju pridržava.
Kroz staklena vrata vide nasmiješenu tetu kako dolazi do porte i otvara im vrata.
“Dobro jutro!”, kaže ona veselo.
“Dobro jutro!”
“Što mi to ovdje imamo?”
“U trudovima sam.”
“Koliko su vam česti?”
Mlada žena u tom trenutku gubi glas jer ga zamijenjuju bolovi, pa riječ preuzima on, opisujući joj trudove od početka do sada.
“U redu, moram uzeti vaše podatke. Možete li stajati? “, pita teta na porti.
“Mogu, mogu…”, laže žena.
“U redu dušo. Recite mi ime i prezime. Datum rođenja, broj telefona.”
Žena odgovore nekako protisne iz sebe, pogrbljeno se oslanjajući jednom rukom za pult, drugom za njega.
“Adresa, ime oca, ime majke, to sve dakle štima?”
“Da.”, čuje se tihi ženin glas jer upravo kreće novi trud, žešći od svih ostalih.
“Dobro, dobro… Ovo smo ispunili, ovo isto, ovo je u redu… Recite mi jeste li oženjena?”, pita teta na porti.
Svijet stane. Novi trud je ovdje, tutnji joj u cijelom tijelu. Od bolova ne zna kako se zove. Ali…
“Jesam li oženjena?”, ponovi ona cinično postavljeno joj pitanje njemu, koji stoji pored nje i uzvraća joj ciničan osmijeh.
Novi trud ponovno stiže. Žena samo što se ne sruši. Čvrsto se zadrži za njegovu ruku da ostane na nogama.
“Ne, nisam…”, protisne ona na jedvite jade, od bola se pogrbljujući još i više.
“…pička ti materina.”, kaže još i tiše. Toliko tiho da ju je jedva i on čuo. Ali ju je čuo.
PS. U sljedećih nekoliko sati se nije čula nijedna psovka iz ustiju glavnih protagonista ove priče.
Nije bilo potrebe.
Samo ljubav.