Prodala sam im identičnu foru.
Njoj onda, njemu danas.
Ajmo gledati riječko nevrijeme sa balkona. Slušati kišu kako udara po balkonskom staklu. Ispružiti ruke van, osjetiti kišne kapi na koži 
Reakcija je bila momentalna. I identična.
Čuđenje. Iznenađenje. I sreća. Uzbuđenje.
Nešto novo.
Divno je gledati tu djecu kako otkrivaju svijet.
Kako nalaze zadovoljstvo i ljepotu u svemu onome u čemu mi više nažalost ne.
Zaboravili smo.
Neda nam se.
Nemamo vremena.
Zastati i pogledati.
Podsjetiti se.
Udahnuti. I izdahnuti.
Nasmiješiti se.
Pitam se…
Kad smo zadnji put napravili nešto po prvi puta?
Jer ponekada je kiša samo kiša.
Ponekada treba ispružiti ruku van i osjetiti te kapi na rukama. Ponekada treba pokušati vidjeti ljepšu stranu svega.
Kiša je lijepa. Kiša će proći. Doći će sunce.
Mokar sic u autu će se osušiti.
Kupit će se nove gume za auto.
Bit će sve u redu 
I ne razbijati glavu jer se mali, za razliku od njegove sestre tada, malo na’ladio od kiše na rukama i juga u kosi. Da, malo ga je ubilo to otkrivanje svijeta.
No priču o osjetljivim maminim sinovima ostavljam za neki drugi put!