Neka mi ova slika ovdje.
Da mi svaki put natjera osmijeh na lice i tihe suze prokletnice u kutu očiju.
Broje se zadnji dani vrtićke dobi. I srce mi se cepa na dve pole, ljudi moji. Teško izgovaram osjećaje naglas, ali lako o njima pišem. Pa ću radije tako. Dok u stvarnosti šutim i… pa, tiho jecam, jel. I ne, neću o ovoj maloj pred kojom je cijeli svijet i kojoj cijeli svijet i želim.
Već ću o najdivnijim odgajateljicama u njenom vrtiću. O njima.
Koje su mi danas natjerale suze na oči. Baš one. Svaka od njih. Jer jesu, najdivnije su.
One čine vrtić drugim domom na sve moguće načine.
Njihov trud, zalaganje, ljubav i posvećenost su nešto što se riječima ne mjeri.
Mjeri se igrom kojom uvode djecu u budući svijet. Mjeri se redom i disciplinom kada su isti potrebni. Mjeri se beskrajnim strpljenjem koje imaju. Mjeri se osmijehom i srećom djeteta kada ih vidi. Mjeri se zagrljajima i poljupcima koje pružaju svoj toj djeci. Mjeri se voljenjem. Koje dođe prirodno i tako lagano.
Hvala im što su bile dio ovog prvog i najvažnijeg dijela odrastanja moje kćeri.
Što su dale svoj obol u njenom odgoju.
Nesebično ste odradile “bogovski” posao.
Moje dijete je bogatije jer vas je imalo.
Sve vas.