Moja kćer ima potrebu “dekorirati” naš stan sa svojim igračkama na najčudnijim mjestima.
Puno puta se pitam kako i kada je nešto uspjela staviti negdje. Jer nit’ sam ju čula, nit’ vidjela.
Da ne govorim kako su joj neka mjesta i teže dostupna.
Svako jutro se osjećam kao u crtiću “Nađi Juru”.
Nakon jutarnje kave, krećem u pohod traženja igrački.
Ne nađem uvijek sve. Ponekada te igračke nađu mene.
I svaki put, dok glumim istraživača po stanu, sjetim se svog brata.
On je kao dijete obožavao pružiti našoj mami takve izlete.
Jedan od meni najdražih je kada je cijelo jutro čekao priliku da ukrade mami padelu gulaša sa šporeta.
I je! Ukrao je!
I sakrio u našu sobu!
Padelu. S gulašom.
Sakrio u našu sobu.
Da mi je bilo tada ovjekovječiti maminu izraz lica…
Eto.
Toliko od mene i današnje epizode Krv nije voda