Ponekada se tako ulovim kako maloj postavljam razna pitanja o bitnim i nebitnim stvarima samo kako bih čula kako ona razmišlja i koja je njezina percepija svijeta. Bilo je tako i ovaj put. Pitanje materijalne prirode ilitiga što želi za rođendan. Iako zapravo uopće tako ne funkcioniramo i da vam budem iskrena, oduvijek me bilo strah da od djeteta ne napravimo nezasitnog malog monstruma koje je prenatrpano svime i svačime te koje ne nalazi zadovoljstvo u ničemu – ipak sam pitala.
Mi: “Još malo pa ti je rođendan!”
Ona: “DAAAAAAAA…
…
… AAAAAAAA..”
Dadakanje je trajalo, jel.
Mi: “Ne danas, za par dana.”
Ona: SRETAN ROĐENDAN MIIII, SRETAN ROĐENDAN MIIIIIIII…”
Mi: “
“
Ona: “…MIIIIII…”
Mi: “Dobro. Što bi da ti mama i tata kupe za rođendan?”
Ona: “Tortu. I svjećice. I balone…”
Kako skromno dijete, pomislimo s laganim smiješkom na licu.
Ona: “… i Miki Mausa. I Elsu. I Peppu Pig. I Pipi dugu čarapu…”
Mi: “Ok. Super.”
Polako tonemo.
Ona: “I ptičice. I leptiriće…”
Ok, dokle?
Mi: “Dobro, dosta Roža.”
Ona: “I mamu i tatu.”
Mi: “Dobro, dobr… ček’, što? Da ti kupimo mamu i tatu?”
Ona: “Da.”
Mi: “Želiš da ti mama i tata kupe mamu i tatu?”
Ona: “Da.”
Mi: “
“
Ja: “Zašto dijete želi druge roditelje?”
On: “Jer je pametna.”
Ja: “Što joj to znači?”
On: “Joj Paula ništa! Samo da je naučila manipulirati nama. Ti se isto hvataš svega kao pijan plota.”
Ja: “Nismo ju trebali ništa pitati.”
On: “Nismo.”
…
Tišina. U pozadini se čuje samo njezin glas kako sama sebi pjeva sretan rođendan.
…
Ja: “Draža mi je kad spava.”
On: “I meni.”