Kada ti dijete bijeli zid ne vidi kao zid, nego kao prazno platno sa bezbroj mogućnosti za svoje bojice, imaš dvije opcije.
Prva je da budeš prava “mama sa Balkana” i opsuješ djetetu sve po spisku. Psovanje traje nekoliko dana, odnosno svaki put kad prođeš pored išaranog komada zida. Prijetiš se raznim stvarima, od bacanja bojica i svega što posjeduje, preko selidbe, pa sve do one najpoznatije “ja rodila, ja ubila”!
Druga opcija je da budeš “new age mama”, sretna i zadovoljna što tvoje dijete ima izraženu kreativnu crtu te puna razumijevanja kako tu istu crtu dijete ipak mora negdje izraziti!
Pa onda pokušaš naći neku sredinu i napraviš nešto ovako. Jer kad ti život da limune, napravi limunadu. Ili tako nekako, zar ne? Problem nastaje kada se tvoj potomak oduševi ovim tvojim potezom i vidi ovo kao jedan poguranac i vjetar u leđa za sve buduće suradnje njezine kreativnosti i naših zidova.
Da. Bolje mi je da se držim ove “mame s Balkana”. Nekako mi je srcu ipak draža. Ta je puno pametnija i mudrija, da ne kažem efikasnija. I ne, ne radim više limunade sa limunima. Radije biram piti tekilu.