Moja djeca su mi napravila ogromnu promjenu u životu na svaki mogući i nemogući način. Promijenili su se prioriteti, određeni stavovi, bitnosti i nebitnosti. U moj život je ušla fleksibilnost za jedne, a čvrstina za druge stvari. Da ne govorim o imanju i neimanju vremena te o drugačijoj preraspodjeli istoga. Da, promijenili su mi sve.
Sve, osim mog sarkazma.
On je, falabogu, ostao netaknut.
S vremenom je postao još i krući.
Za to krivim godine, ne djecu.
Jer ako ne pričam sarkastično, onda mislim sarkastično. Ako ne mislim sarkastično, onda gledam sarkastično. Većinom sve to radim svjesno. Jako svjesno. Dapače, namjerno. Jer sam prokleta i ne mogu si pomoći. No ponekada se dogodi da taj sarkazam izleti iz mene prije nego što ga uspijem zaustaviti. Ponekada me pobijedi i bude jači od mene same.
I da vam budem iskrena, nekako mi bude krivo u tim trenucima. Jer nije taj moj sarkazam baš uvijek, svugdje i sa svakim potreban. Osobito kada komuniciram sa vlastitom djecom. Osobito tada. No on mi baš tada nekako prirodno ipak dođe. I eto ti vraga…
Tako ja neki dan pohvalim svoju kćer. Onako, hvalilo mi se. Bio je dobar neki dan. Poslušala je nešto iz prve što je u zadnje vrijeme zbilja jako teško dobiti od nje. Pa sam ju htjela potaknuti da nastavi tako jel…
“Bravo Roža, vidiš kako znaš poslušati!”
Ona stane.
“Pa poslušala sam te.”
“Pa jesi, sad sam ti to rekla. Kad želiš, znaš biti dobra.”
“Ali dobra sam, mama!”
Sad ja stanem.
“Pa to ti i govorim! Dobra si danas jako! Bravo ljubavi!”
“A zašto nisam dobra?”
“Roža, kažem ti da jesi!”
“Ali mamaaaaa, dobraaaa saaaaam!”
“PA TO SAM TI I REKLA! Dobra si, postaješ prava velika cura!”
Mala ovdje počinje plakati. I uvjeravati me da ONA JE dobra. Što sam ja nju više uvjeravala da sam ozbiljno mislila, ona je više plakala. U jednom sam se trenu zabrinula i za njezin i za svoj zdrav razum. Tko je ovdje lud? A onda sam shvatila. Siroto dijete.
Od kada se rodila, suočena je…sa mnom.
Jedino što mogu je zagrliti ju.
I reći joj da ju razumijem.
Jer nije ni meni lako sa mnom.