Znate, nijedan roditelj ne želi da mu dijete pati. Da je tužno i da se brine. Od kada sam roditelj, iskreno i bez neke posebne patetike kažem: njihove suze bole. Jebeno bole. Pa pokušaš sve što je u tvojoj moći da te suze makneš s lica. Slušaš. Savjetuješ i pomogneš. Utješiš. Zagrliš. Poljubiš. Kažeš da je mama ovdje. Ponekada je to dovoljno. Ponekada je to sve što im treba.
I iako znaš da će taj uzrok njihovim suzama u očima prije ili kasnije proći i pasti u zaborav, iako znaš da će jednom doći drugačije suze, teže, jače i bolnije – ne želiš nijedan taj uzrok njihove tuge umanjivati. Jer je on tu s razlogom.
Nedavno sam se prvi put susrela s očima punima brige koje su me gledale negdje u razini mojih koljena dok sam u kuhinji rezala pomidore. Sasvim neočekivano, dobila sam pitanje kojemu sam prvi put morala pristupiti s one “mudre” roditeljske strane. Odložila sam nož, pustila pomidore i čučnula. Čučnula je i ona.
“Mama, ja sam velika cura?”
“Jesi.”
“Nisam beba?”
“Zašto misliš da si beba?”
“Imam dudu.”
“Da. I još kakaš u pelenu.”
Tu sam stala. Stala je i ona. Jer sam u svom glasu osjetila osudu. Osudu njoj koja u skoro trećoj godini svog života tvrdoglavo odbija skinuti pelenu i odbaciti dudu. No prvenstveno osudu samoj sebi koja joj nisam još uspjela u tome pomoći. U tom trenutku je ova moja prokletinja od glave zavrtila sve unutarnje kotačiće. Ne volim kalupe, etiketiranje i definicije. Zašto je nešto društveno prihvatljivo ili neprihvatljivo? Ubija me to. A na nekoj dječjoj razini, izgleda da ubija i nju. Jabuka ne pada daleko od stabla. Očito.
”Što ti misliš, jesi li velika cura ili si beba?”, pokušam izaći iz tog nekog kalupa kojemu sam nesvjesno podlegla.
“Ja sam beba.”, tužno će ona.
“Želiš biti velika?”
Tišina.
“Ako želiš biti velika, možeš biti velika.”, nastavim.
“Ja nisam mala.”
“Nisi mala. Samo je sve oko tebe veliko.”
Okrenula se i bez riječi izašla iz kuhinje. Vratila se za nekoliko minuta.
“Mama?”
“Reci.”
“Ja sam Roža.”
Da. Sve što im treba je da znaju da su njihove mame tu za njih.
A sve što njihovim mamama treba… su oni.
Njihove Rože.